SLOBODNO TRŽIŠTE I DEMOKRACIJA POSTALI SU NAJVEĆA MANIPULACIJA

„Odgovorni političari, ekonomisti, intelektualci i cjelokupno društvo ne trebaju odustati niti se dati impresionirati aktualnom međunarodnom diktaturom financijskih tržišta koja prijeti miru i demokraciji“ – napisao je u Stéphane Hessel u svjetski uspješnoj knjižici „Pobunite se!“ Da, treba se pobuniti, rasrditi, naljutiti, oduprijeti se. A oduprijeti se – kaže Hessel – znači stvarati. Društvo, a onda i država, pa i ova hrvatska država imaju smisla samo ako opći interes nadilazi posebni, samo onda ako se počne, već danas, smanjivati jaz između šačice bogatih i većine siromašnih. Na koji način? Tako da ćete iz siromaštva u blagostanje biti prevedeni na krevetu od perja?! Malo sutra. Trebate se pobuniti. Kao što reče Sartre, odgovorni smo kao pojedinci. Računajući upravo na ravnodušnost i očekivanje da će i ta bolja budućnost, i ta toliko sanjana sloboda, i ta toliko žuđena demokracija pasti s neba, najbogatiji i najpohlepniji, ujedno i najbešćutniji na umiranje zbog bijede, Svijet pretvaraju u sve nepodnošljivije mjesto. A što mi činimo? Ništa. Naš bijes protiv nepravde je – u pravu je Hessel – još uvijek netaknut. Najistaknutije, ali ne i najvrednije javne osobe, uglavnom iz političkog i kapitalističkog miljea, traže da se strpimo i suzdržimo. Traže da se ne bunimo.
Ubijaju volju za
pobunom
Umjesto da im se odupiremo, mi se „elitama“ bespogovorno prepuštamo. Njihova snažna volja za manipulacijom postaje naša velika nemoć. Iako je politička vlast rezultat ugovora između pojedinaca koji nekoj vladi povjeravaju vlast kako bi štitila njihova prirodna prava (John Locke), vlasti štite samo moćne pojedince. Narod, uz pomoć tih moćnih pojedinaca, kapitalista, podjarmljuju. Lakše nego ikad. Utjecaj pojedinaca, građana, na regulativnu praksu vlasti sveden je na glasanje o tome koji će dio društvene elite dobiti pravo državnog odlučivanja. Pa čak ni glasanje – jednom u četiri godine – više nije izraz slobodne volje birača, već, većim dijelom, rezultat manipulacije tzv. političkog marketinga i raznih PR agencija. Tobože slobodno tržište i demokracija najveće su manipulacije nad pojedincima, građanima i narodima. Prakticiramo kontroliranu i usmjeravanu slobodu koja, dakako – planski, ubija volju za pobunom, za odupiranjem diktatu, za netutorskim stvaranjem. Kao što su kapitalistički moćnici i stranke preuzeli gotovo sve komponente političkog subjektiviteta građana – jer stranke i njihovi mecene kapitalisti umjesto građana misle, govore, djeluju, određuju ciljeve, mobiliziraju, organiziraju, vode... – tako viši, nad državni organizacijski oblici poput, npr. EU ili NATO pakta, preuzimaju politički subjektivitet država.
Vazalska vlada
Naročito onih slabih poput Hrvatske. Naročito onih koje vode nezrele, nesposobne, vazalske vlade. Takve su i hrvatske vlade, od dvijetisućitih zblenuto zagledane u Bruxelles kao rješenje svih problema. Čijih? Problema elita, političkih i kapitalističkih. Pojedinci su, naravno, i dalje prepušteni sebi samima. Najčešće očiju uprtih u Vladu. Onu Ivice Račana. Onu Ive Sanadera. Onu Jadranke Kosor. I sada ovu Zorana Milanovića. Nadaju se svi ti pojedinci – po ne znam koji put prevareni – da će Zoran Milanović, zato što su mu povjerili vlast, štititi njihova prirodna prava.
Pravo na slobodu, pravo na (plaćen) posao, pravo na dostojanstvo, pravo na (besplatno) školovanje, pravo na zdravstvenu zaštitu, pravo na krov nad glavom, pravo na spokojan život... No, i Milanović, kao i prije njega Račan, Sanader ili J. Kosor, sva ta prava daje jedino eliti. Pravo na dostojanstvo nemaju radnici Jadrankamena, radnice Kamenskog, radnici MTČ-a, radnici Diokija... Pravo na (plaćen) posao nema gotovo 450 tisuća radnika i njihovih obitelji. Pravo na slobodu odlučivanja o, primjerice - arbitražnom sporazumu sa Slovenijom, ulasku u NATO, kolektivnim ugovorima, medicinski potpomognutoj oplodnji ili o davanju autocesta u koncesiju privatnim, stranim tvrtkama.
Kao da smjene
nije ni bilo
Politička „elita“ u Hrvatskoj govori i odlučuje, ima čak i ciljeve, ali ne zna kako do njih doći. Ne zna kako mobilizirati, organizirati, voditi... Naročito u situaciji u kojoj služi jednoj jedinoj ideji - udovoljiti bankama, udovoljiti krupnome kapitalu, udovoljiti interesima moćnih korporacija, udovoljiti interesima moćnih zemalja. U odnosu na kapital, kao da smjene vlasti i nije bilo. Apstrahira li se korupcija, razlike u vladavini Sanadera, Kosor i Milanovića nema. Svi su oni činili krajnje napore da unište domaću proizvodnju te da služe Todorićima, Tedeschijima, Mudrinićima (i Deutsche telekomima), bankama ili Merkelicama. Doista mi je teško dokučiti je li Milanovićeva Vlada toliko nesposobna ili perfidno nesposobnost fingira. Ako nesposobnost ne glumi, tada je to uvjerljivo najnesposobnija hrvatska Vlada od stoljeća sedmog. Nitko nije očekivao da će nakon HDZ-ovog guranja Hrvatske u provaliju Kukuriku koalicija u šest mjeseci riješiti dva desetljeća nagomilane probleme. Samo su naivci mogli očekivati rezultate u ovo kratko vrijeme. Međutim, zabrinjava Milanovićevo i Čačićevo glavinjanje, njihova bezidejnost i kreativna impotentnost. Dugo nismo vidjeli na djelu toliko anarhičnosti i nemoći. Napokon je razotkriven i mit o spasitelju Čačiću koji s licitiranjem najnevjerojatnijih projekata uvodi u Vladu duh diletantizma.
Sve je zamrlo
Do sada nije ostvareno niti jedno obećanje vođa kukurikavaca. I dalje samo kukuriču. Sve žalosnije i sve neuvjerljivije. Jedino što su realizirali jest projekt terminala na zagrebačkom aerodromu. Ali on je HDZ-ov, a ne Čačićev i Milanovićev. Sve ostalo je na vrbi svirala. Čudotvornost žbukanja zgrada na oporavak hrvatskoga gospodarstva naglo je splasnula. Gradnja Plomina C, vrijedna 800 milijuna eura, i dalje je upitna. Zbog čega? Čačiću su za vratom ekološke udruge koje se, s pravom, bune zbog nakane da se u Plominu C loži jeftinim, za okoliš pogubnim ugljenom. Skuplji ugljen, cijenom vezan uz cijenu nafte, dovodi u pitanje isplativost gradnje Plomina. Hidrocentrala Ombla, investicija vrijedna 150 milijuna eura, također bi mogla ugroziti prirodu te nanijeti štetu veću od koristi. Uostalom, zbog protivljenja gradnji Plomina i Omble, morala je otići i ministrica okoliša Mirela Holy koja je, ispada, bila – uz Slavka Linića – najbolji dio Vlade. Ideja o nizinskoj pruzi mađarska granica – Rijeka je zamrla. O njoj nitko ne zbori ni slova. Za obnovu fasada 11 tisuća objekata bilo je predviđeno 10 milijardi kuna, a posao je trebao trajati četiri godine. I na tom se žbukanju zgrada trebalo zaposliti – koje li naivnosti ili, točnije - laži, 235 tisuća radnika?!
Rasprodaja je jedini siguran posao?!
Jedini siguran posao ove vlade je prodaja Croatia osiguranja i Hrvatske poštanske banke. Za šaku kuna. Umjesto da Vlada ojača HPB, ona banku prodaje. Zašto? Kako bi što vjernije služila stranim interesima. Je li to sve od Milanovića i Čačića? Je, to je sve. Više ne znaju, dalje ne mogu. No, tlapnje se neće obiti o glavu njima, već – narodu, onima koji su im dali povjerenje da vladaju u njihovo ime i za njihove interese. Kukurikavcima su u interesu mudrinići, todorići i tedeschiji. Bi li se moglo, čak i za ovo kratko vrijeme, drukčije, perspektivnije, hrabrije, s više nade i manje beznađa? Bi. Ali pod pretpostavkom da je vlasti na pameti interes države i građana. Bi. Ali pod pretpostavkom da Vlada zna i hoće. Bi. Da su se kukurikavci spremali za vlast. Bi. Da kukurikavci znaju što trebaju činiti. Umjesto fatamorgane o žbukanju, rješenja se sama nude. Jedno od onih na pladnju je poljoprivreda. Ali Vlada ne vidi spas u poljoprivredi. Žbukanje joj je draže. Primamljivije. Zato što su u žbukanju Čačićevi pajdosi. U Ombli i Plominu posao će naći građevinari s kojima je Čačić, bez obzira tko je na vlasti, u odličnim, poslovno-prijateljskim odnosima. Uostalom, zar nije Čačić na nevjerojatno intrigantan način spasio svoje prijatelje u Ingri?! Ingru je kupio, kojeg li čuda, Đuro Đaković?!
Nova pljačka putem Ingre?
S kojim motivom? Da djelovanje proširi na svjetska tržišta?! Halo! Znamo što je i tko je Ingra. Posrednik. Posrednik u poslovanju. Posrednik na koljenima. Tvrtka koja u ovome trenutku nema ama baš nikakvih poslovnih, perspektivnih referenci. Ingru je trebalo spasiti zbog nekoliko moćnika koji su u nju uložili svoj novac. Angažmanom Đure Đakovića, nadaju se da će uloženo vratiti ili, zahvaljujući marifetlucima, još i oploditi. Uostalom, zahvaljujući financijskom inženjeringu, mnogi su moćnici, poput Marijana Kostrenčića, primjerice, zaradili desetke milijuna na manipulacijama Ingrom. Izgubili su mirovinski fondovi koji su kupovali napuhane dionice koje danas ne vrijede ama baš ništa ili jako malo.
Nakon što će se zagrepsti ispod površine ove nevjerojatne kupoprodajne transakcije, neće biti teško otkriti da je riječ o još jednoj velikoj pljački. A što kaže Vlada o tom „poslu godine“? Drži ljestve u još jednoj kriminalnoj radnji. Do pravih joj poteza ili nije stalo ili nema pojma što joj je činiti u interesu građana koji su joj povjerili upravljanje državom. Milanoviću i Čačiću strategije su špansko selo. Poljoprivreda, uz turizam jedina potentna privredna grana, ih ne zanima. Zanima li poljoprivreda ministra poljoprivrede Jakovinu? Ili ga ne zanima, ili o poljoprivredi ne zna baš ništa. Da zna, već bi ponudio rješenje kako će Hrvatska prehranjivati sebe i druge.

P.S. Da, Hrvatskoj slamka spasa može biti upravo poljoprivreda. U posljednjih desetak godina Hrvatska ima vanjskotrgovinski deficit u prehrambenoj industriji veći od 700 milijuna dolara godišnje. Pita li se itko kako je moguće da nakon isplate godišnjih poticaja od milijardu kuna proizvodnja mlijeka pada, a uvoz svakodnevno raste?! Hrvatska je u 20 godina uvezla hrane u vrijednosti nešto manjoj od 25 milijardi dolara, a izvezla za 15 milijardi. Deficit je gotovo deset milijardi! Ali on nije nastao u ratnim godinama, već, najviše, u posljednjem mirnodopskom desetljeću. Samo uvoz mlijeka i mesa smanjuje BDP Hrvatske za barem jedan posto godišnje. Najmanje dvije petine vanjskotrgovinskog deficita hrvatske prehrane nastale su u stočarskom sektoru. S milijun dvjesto tisuća grla stoke s početka dvadesetog stoljeća, Hrvatska je pala na manje od 200 tisuća. Zašto? Zato što političko-agrarna mafija uništava domaću proizvodnju kako bi u svoj džep stavila provizije dobivene od uvoznika. Vlada Z. Milanovića ne čini ništa kako bi tu pogubnu bilancu popravila. Ne čini ništa iz dva razloga. Prvi je neznanje, a drugi pogodovanje interesima uvozničke mafije. Zaključak - i ova je vlada korumpirana. Da nije, već bi ponudila rješenje za siguran izlazak iz krize. A ono nije u žbukanju zgrada, već u poljoprivredi.