Ne znam zašto me šikaniraju međimurski vatrogasci

Antun Novak, rođen 9. svibnja 1942. godine u Žiškovcu, ove godine slavi trostruki jubilej: 70 godina života, 40 godina publicističkog rada i 20 objavljenih djela s radovima iz vatrogastva i sustava zaštite od požara. U četrnaestoj godini, 1956., u skladu s obiteljskom tradicijom, postaje član vatrogasne mladeži Dobrovoljnog vatrogasnog društva Žiškovec. Nakon zaposlenja u Međimuskoj trikotaži Čakovec 1964. godine, učlanio se u tamošnji DVD. Profesionalno se vatrogastvom počinje baviti 1966. godine. S obrazloženjem formalno-pravnih razloga, izrečena mu je 1990. godine nepoželjnost za rad u hrvatskom sustavu obrane od požara. Više nije mogao biti inspektor zaštite od požara, čak niti vatrogasac. Iako je jedini imao uvjete, nije imenovan zapovjednikom Profesionalne vatrogasne jedinice Čakovec. Bez obrazloženja, razriješen je čak i dužnosti predsjednika DVD-a Žiškovec.
PROFESIONALNI PUT
Kako je tekao Vaš put profesionalnog vatrogasca?
- Profesionalno sam od 1966. godine radio kao referent za vatrogastvo u bivšem Vatrogasnom odboru Općine Čakovec, a kasnije i kao zapovjednik i načelnik. Od 1970. bio sam voditelj referade sigurnosti pri radi i zaštite od požara u PIK-u Križevci, a kasnije i prvi inspektor za zaštitu od požara Općine Križevci. Uz to sam bio volonterski tajnik Vatrogasnog saveza Općine Križevci. U Međimurje sam se vratio 1976. godine i radio kao inspektor za zaštitu od požara tadašnje Općine Čakovec. Bio sam načelnik Odjela za inspekcijske poslove i profesionalno vatrogastvo u Općinskom sekretarijatu za unutarnje poslove Čakovec od 1981. pa sve do 1990. Tada sam u Međimurju ostao bez posla u sustavu obrane od požara. Preselio sam se u Sloveniju. Danas živim u Murskoj Soboti. Čitavo to vrijeme bio sam u članstvu izvršnih vatrogasnih tijela općina Čakovec i Križevci, Zajednice općina Varaždin te pri Hrvatskoj vatrogasnoj zajednici u Zagrebu.
Zbog čega ste u Međimurju ostali bez posla?
- Ne znam ni sam što sam kome skrivio. Uvijek sam radio u duhu zaštite i bio među najboljima. Valjda se netko bojao moje stručnosti i znanja. Od 1990. godine više nisam mogao biti inspektor zaštite od požara, a do tada sam bio i nagrađivan i odlikovan te ocijenjen vrlo dobrim uspjehom. Nisam mogao biti izabran niti za zapovjednika profesionalne vatrogasne jedinice i ponovo mi nitko nije rekao zbog čega. Rečeno mi je da nisam imenovan jer se čekaju izmjene zakona o općem upravnom postupku. Kasnije su na to mjesto imenovali osobu sa srednjom stručnom spremom, Stjepana Zorčeca. Kad su me smijenili s dužnosti predsjednika DVD-a Žiškovec, također mi nitko ništa o tome nije rekao niti sam pozvan na skupštinu na kojoj je to učinjeno.
Za razliku od ostalih u ono vrijeme, Vi ste bili jedan od rijetkih u Međimurju koji su imali i formalno vatrogasno obrazovanje?
- Završio sam internatski tečaj za vatrogasne dočasnike, Školu za vatrogasne časnike u Zagrebu, Srednju vatrogasnu školu i Višu tehničku za sigurnost na radu i zaštitu od požara. U zvanje inženjera zaštite od požara promoviran sam 1978. godine. Od 1970. sam u zvanju višeg vatrogasnog časnika, a od 1989. i višeg vatrogasnog časnika I. klase. U prvoj generaciji, 1969. godine, položio sam ispit za vatrogasnog suca te sam sudio na mnogim općinskim, zonskim i drugim natjecanjima vatrogasaca. Završio sam i specijalizaciju za zaštitu od požara u ratnim uvjetima i za rad vatrogasnih postrojbi u CZ. Sve što sam naučio prenosio sam na druge. Nauk o vatrogastvu, obrani od požara, sigurnosti na radu i zaštitu pri prirodnim nesrećama predavao sam mnogim naraštajima vatrogasaca, pripadnika civilne zaštite, radnika i građana.
DOBROVOLJNO
VATROGASTVO
Bili ste član hrvatske vatrogasne službe od 1956., pa sve do 2008. godine. Tada ste se ispisali iz članstva DVD-a Gornji Kraljevec. Zbog čega ste to učinili?
- Shvatio sam kao uvredu to što mi nije priznat veteranski status. U Biltenu Vatrogasne zajednice Međimurske županije, koji je izašao povodom 20. obljetnice djelovanja Kluba vatrogasnih veterana, nisam bio na popisu međimurskih, tj. hrvatskih vatrogasnih veterana.
Ne samo da sam ispunjavao sve uvjete za to, nego sam ujedno bio i jedini Međimurac i Hrvat koji je istražio i napisao povijest međimurskog vatrogastva. Od već dosad pobrojenog, bio sam član DVD-a Čakovec, Križevci i PPK Križevci, a počasni član DVD-a MTČ-a, Selnice i Mačkovca. Moj otac Andrija bio je osnivač DVD-a Žiškovec. Braća Franjo, Vid i Rudolf bili su aktivni, a Ivan i Josip podupirući. Ja sam postao član s 14 godina. U mojoj obitelji vatrogastvo je tradicija.
Što je kod Vas bilo presudno za odabir baš tog poziva?
- Malo upravo ta obiteljska tradicija, ali i plemenitost tog poziva. No, moram priznati i da nisam imao drugog izbora. Rođen sam u selu i u obitelji baš i nismo imali mogućnosti za školovanje. Zapravo sam želio ići na medicinu. Čak sam i upisao medicinsku školu u Varaždinu, ali sam onda morao u vojsku. Da sam tada krenuo u tu školu, sigurno bih bio završio u zdravstvu. Za vatrogasno obrazovanje mogu biti zahvalan Ivanu Bičaku, vatrogasnom funkcionaru koji je proefsionalno radio u MTČ-u, a dobrovoljno je bio na funkciji u Vatrogasnom savezu. On je u ondašnjem Savezu težio tome da se školuju mladi kadrovi, pa je i mene nagovorio na to. U školu za vatrogasne časnike krenuo sam zahvaljujući upravo njemu. I nikad više nisam odustao od toga. Uvijek sam išao korak naprijed u usavršavanju. U svoje vrijeme, u vatrogastvu sam došao do kraja. Završio sam sve škole koje su onda postojale. Postigao sam zvanje inženjera zaštite od požara, a u ono vrijeme nije bilo visokog obrazovanja na tom području.
U kojim Vam je situacijama kao vatrogascu bilo najteže?
- Najteže je uvijek tijekom požara u kojem ima teže i smrtno stradalih osoba. Ili kada se pomaže pri vađenju utopljenika, a bilo je i takvih slučajeva. Teške su i prometne intervencije jer su obično u pitanju ljudski životi ili teže ozljede. U takvim situacijama vatrogasac mora biti pomalo i psiholog jer u suprotnom nema uspjeha.
Koji su Vam se požari, i zbog čega, najviše urezali u sjećanje?
- Izdvojio bih dva. Prvi je veliki požar šume na Kalniku sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Tada sam bio u službi u Križevcima. Najteži je za mene svakako bio požar 1979. godine u MTČ-u. Bio je to katastrofalan požar većih razmjera na nivou ondašnje države Jugoslavije. Izgorjela je stara tvornica koja je u to vrijeme služila kao skladište i bila puna robe.
Nakon tog požara, došlo je reorganizacije profesionalne vatrogasne jedinice. Tada je ona prešla pod SUP (Službu unutrašnjih poslova) i stručno je drugačije ekipirana.
Kako gledate na mlađe vatrogasne naraštaje?
- Mislim da se ne bi trebali stidjeti vatrogastva. To je plemenito, dobro i humano zvanje i djelatnost. Nema većeg zadovoljstva nego kad možeš pomoći nekome u nevolji. Kad je negdje požar, mi se ne rukovodimo time čije gori, nego gdje i što gori.
Objavili ste puno naslova na temu vatrogastva. Radite li i dalje što na tom planu?
- Čovjek se vatrom koristi već dugi niz godina. Ali put odonda, otkada je to započeo, pa do danas još uvijek nije dovoljno istražen u povijesti čovječanstva. Razgovarao sam o tome i s brojnim povjesničarima i došao do zaključka da vatra nije dovoljno istražen fenomen.
U svojim novim izdanjima koja pripremam stoga idem nešto šire od vatrogastva, vezano uz sam pojam vatre i proces gorenja. Vatrogasna povijest također je nedovoljno istražena, posebno služba zaštite od požara koja je postojala prije dobrovoljnog vatrogastva. Dio naše vatrogasne povijesti nije zadovoljavajuće obrađen. Tu mislim na priču o utemeljiteljima hrvatskog vatrogastva Đuri Deželiću i Mirku Kolariću, ali i Ivanu Bičaku u međimurskim okvirima.
Ružica Topličanec

Publicistikom iz vatrogastva bavi se od 1972. godine, otkada je stalni suradnik Suvremenog vatrogastva i kasnije Vatrogasnog vjesnika, glasila Hrvatske vatrogasne zajednice, te Gasilskega
vestnika i danas Gasilca u Ljubljani.
Svojim napisima javlja se i u Međimurju. Piše o aktualnostima u vatrogastvu, požarnoj preventivi, požarima, vatrogasnoj taktici i povijesti. Dodajmo da, nakon preboljenog moždanog udara, piše u Soboškim novinama i Kapniku, glasilu slovenskog društva bolesnika koji su doživjeli moždani udar.
Autor je brojnih monografija DVD-a MTČ, Gornji Kraljevec, Selnica, Strukovci, Prosečka Ves te o vatrogastvu Međimurja.
Napisao je Sabrana djela hrvatskih vatrogasnih pjesama, recitacija, crtica i iskri 2012. te knjigu o rodoslovlju oca i majke - Andrije i Agate Novak, rođene Tomašić. Autor je i dva stručna rada: Međimurje u II. svjetskom ratu s temom Obrana od požara i vatrogastvo Međimurja za mađarske okupacije 1941. - 1945. i Pomurje 1914. - 1920. s temom Vatrogastvo Međimurja i Prekmurja za Austro-Ugarske. Brojna su i vatrogasna izdanja koja je Novak napisao zajedno s drugim autorima.

Odličja
Antun Novak nositelj je brojnih vatrogasnih odličja, od državnog do općinskog ranga, a primio je i niz raznih društvenih priznanja. Od 1991. godine član je slovenske vatrogasne službe, DVD-a Murska Sobota. Od 2004. godine je u DVD-u Černelavci u kojem mu je priznat status veterana i dodijeljena priznanja - spomenica za 50-godišnji rad u vatrogastvu te plaketa i odlikovanje veterana. 2011. izabran je za predsjednika Komisije za povijest i veterane.