Arhiva 02.08.2012. 00:00. Zadnja izmjena: 25.02.2016. 11:19.

ŽIVOT NA HEMODIJALIZI: Svake večeri molimo za svoje donore

Ove su godine 4 Međimurca dobila bubreg i šansu za kvalitetniji život. Posljednjoj osobi bubreg je transplantiran u Zagrebu prije nekoliko dana. Samo u 6 mjeseci ove godine 4 puta se slavilo u čakovečkoj Bolnici, u Odsjeku za nefrologiju s hemodijalizom čiji djelatnici žive nadu, poraze i pobjede svojih pacijenata. Voditelj Odsjeka Branimir Vurušić, dr. med., upoznaje nas i s brojkama nade:
- Od 1985. godine, otkada djeluje Odsjek hemodijalize u našoj bolnici, transplantirano je 56 pacijenata. No, dvije trećine tih ljudi bubreg su dobili u posljednjih 6 godina, otkada je Hrvatska članica Eurotransplanta. Napredak znanosti vidljiv je i u velikom postotku ljudi koji sve dulje žive s transplantiranim organom, dok je istovremeno sve manji broj onih s različitim težim komplikacijama. Trenutno na dijalizi imamo 50 pacijenata (riječ je o kroničnim dijalizama), dok ih je ranije bilo i više od 70. Na našem odsjeku tri liječnika i 12 medicinskih sestara mjesečno obavlja 660 dijaliza, a na specijalizaciji je još jedna liječnica, što će nam omogućiti da se donekle kadrovski pokrijemo. S druge strane, raduje me što sada imamo vrhunsku opremu, odličnu suradnju s dobavljačima i zadovoljavajući trend zanavljanja - kaže doktor Vurušić.
Naši sugovornici Marija Lesinger (55) iz Gornjeg Kuršanca i Dragutin Bratinšćak (54) iz Čakovca uspješno su transplantirani i rado su se odazvali pozivu na suradnju. Smatraju da je dio njihove životne misije senzbilizacija javnosti za, u nas još uvijek delikatnu, zonu doniranja organa.
NOĆNI POZIV
- Telefon je zazvonio u 2 sata i 47 minuta. Poziv iz zagrebačke klinike da se hitno javim jer je stigao odgovarajući bubreg. Na Rebru sam bila već u 4.30 sati i liječnici su odmah pristupili pretragama. Bubreg mi je transplantiran na večer, 6. siječnja 2011. godine, nakon 8 godina hemodijalize! Te trenutke nikad neću zaboraviti. No, u sjećanju ne blijedi ni onaj u kojem sam se prije devet godina suočila s dijalizom. Liječnica me, tijekom priprema, u nekoliko navrata pokušala nagovoriti da uđem u prostoriju u kojoj se obavlja dijaliza, što sam kategorično odbijala. No, kad više nisam imala kamo i kad je dijaliza značila nastavak života, u tu sam prostoriju ušla u potpunom šoku. Trebalo mi je godinu dana da sredim svoje misli i svoj život te prihvatim stvarnost - ispričala nam je Marija Lesinger.
Marija je u Zagrebu pitala liječnike odakle je stigao bubreg:
- Rekli su mi da sam bubreg dobila od žene, dvije godine mlađe od mene, iz Essena... i to je sve što znam. Ne znam kako je stradala niti sam tragala za tim podacima. U svom srcu znam da mi je taj organ dobrovoljno dala i to mi je dovoljno - dodaje Marija koja danas živi život punom snagom, uživajući u pažnji svojih četvero unuka i ostalih članova obitelji.
NEMA PREDAJE!
Čakovčanin Dragutin Bratinšćak prvi je put na hemodijalizi bio 5. srpnja 2004. godine. Od prvog trenutka spoznaje nije dopustio bolesti da ga porazi.
- Poželio sam nastaviti raditi. Bio sam poštar i volio svoj posao. Imao sam sreću što su moje šefice u čakovečkoj pošti bile vrlo susretljive i pune razumijevanja te nije ni bilo potrebno da im doktor Vurušić objašnjava da mogu raditi, iako se bio ponudio da to učini. U nekoliko sam navrata od kolega na poslu doživio neugodne opaske, no, nisam dopustio da me povrijede. Jednostavno sam im odgovorio: “Ne daj ti Bog to probati.” I otišao svojim putem. A moj put je vodio na redovitu dijalizu na kojoj su me prijatelji prozvali spavač jer sam obvezno prvo malo odspavao, a onda ostatak dijalize proveo gledajući serije, potom reprize tih istih serija i u šali razgovarao s prijateljima “iz smjene”, kako smo se nazivali - priča Drago.
Godine 2009., 11. prosinca, u 4.30 sati zazvonio je telefon i u Draginom domu:
- Drago, imamo bubreg! - rekao mi je doktor iz Zagreba. I sad mi trnci prođu tijelom kad se sjetim njegovog glasa iz telefonske slušalice. Već u 19.30 sati bio sam u operacijskoj dvorani u kojoj sam dobio najvredniji mogući poklon za Božić - kaže Dragutin Bratinšćak.
Po povratku u Čakovec, Drago je, liječničkim kanalima, saznao čiji mu je bubreg transplantiran.
SVJETLOST IZ
VRTLOGA ZLA
Dragutinov novi život je svjetlost rođena iz svijesti i plemenitosti ljudi za koje tada nije znao da postoje. Ljudi koji su trpjeli najgoru bol koja čovjeka može snaći: smrt vlastitog djeteta. U Rijeci su tada huligani otrovani zlom, iz obijesti, nasmrt premlatili dvadesettrogodišnjeg studenta elektrotehnike. Mladiću nije bilo spasa, a njegova je obitelj u najtežim trenucima dopustila eksplantaciju organa. Jedan je bubreg primio Drago.
- O mom donoru čitao u sam novinama i izrezao male članke uz koje je bila njegova fotografija. Znam da mu je postavljeno spomen-obilježje u Rijeci i drago mi je što ostaje uspomena na njega te želim da se takvo zlo ne ponovi. Ne mogu riječima opisati osjećaje koji su se kovitlali u meni dok sam čitao o njemu i onom što mu se dogodilo.
Razmišljao sam da nazovem njegove roditelje i zahvalim, ali nikad nisam smogao dovoljno hrabrosti za taj čin jer se bojim da ću im dirnuti ranu - govori Drago dok iz novčanika vadi izrezak iz novina omotan najlonom, da se ne ošteti. S komadića novinskog papira gleda mlado lice... lice urezano u srce Dragutina Bratinšćaka. Drago svaki dan pogledom zagrli pogled zaustavljen na sličici.
- Svaku večer molimo za naše donore... i tako će biti dok živimo - tiho dodaje Marija Lesinger.
Željka Drljić

To mi se gadi!
Marija i Drago dugogodišnji su predani članovi Društva dijaliziranih i transplantiranih bubrežnih bolesnika Čakovec. Vrlo često posjećuju prijatelje “iz šihte” na Odsjeku hemodijalize te im čekanje pune novom dozom nade i ohrabrenja. Uključuju se u sve akcije Društva, u cilju senzibilizacije javnosti. Bitka za svijest još nije okončana:
- Na jednoj od akcija prišla sam mladoj osobi i ponudila naše brošure i donorsku karticu. Osoba mi je odgovorila: Meni se to gadi!
Bila sam iznenađena. Potom sam se ispričala, ali i upitala: Imam u sebi organ druge osobe. Izgledam li ja vama drugačije od ostalih ljudi? - ispričala je Marija, dodavši kako bi ljudi unutar svoje obitelji trebali iskreno razgovarati o stavovima vezanim uz doniranje organa.

Psihološka pomoć
Liječnici Odsjeka za nefrologiju u okviru kojeg djeluje i hemodijaliza dulje vrijeme pokušavaju osigurati psihološku pomoć svojim pacijentima koja bi čak i najizdržljivijima dobro došla. Zasada, bez rezultata. No, riječ je o ljudima koji se ne predaju lako, pa su unutar svoje udruge organizirali razmjenu iskustava i ljekovite razgovore te su na raspolaganju svakom kome zatreba.

Nisam znao što je dijaliza
U prostorijama u kojima se obavlja hemodijaliza susrećem Kotpripčanina Josipa Golubića (53) koji je na dijalizi proveo 3 godine i 3 mjeseca. Živo se sjeća svog prvog suočavanja s činjenicom da mu dijaliza znači život:
- Kad sam se razbolio, pojma nisam imao što znači riječ dijaliza. U prvi mah sam pomislio - dođeš nekoliko puta na te aparate i to je to. Nije bilo lako prihvatiti stvarnost. Transplantiran sam 2010. godine, no, nakon godinu i pol dana, bubreg je otkazao i ponovo sam na dijalizi. Ne gubim nadu da ću dočekati drugu šansu - kaže Josip.

Čuda se događaju!
Pamte pacijenti i djelatnici ovog odsjeka brojne sudbine. I svjedoče - čudima. Doktor Vurušić sjeća se pacijenta kojemu je bubreg transplantiran u inozemstvu, no, tijek oporavka nije krenuo dobro. Preporučeno mu je da se zbog smanjenja troškova vrati u Čakovec te da mu u našoj bolnici izvade bubreg. No, organ koji su liječnici u inozemstvu otpisali, u domovini je - iznenada proradio!

Izvor: 2988