ALOJZ LUKŠA (59) IZ DONJEG VIDOVCA, HRVATSKI REKORDER U PRESAĐIVANJU BUBREGA

Alojz Lukša, znan kao Lojzek, iz Donjeg Vidovca dosad je imao čak tri presađivanja bubrega i time je postao hrvatski rekorder. Ove godine navršava se 40 godina kako mu je u riječkoj bolnici Sušak bubreg dala njegova majka Ana koja ima 77 godina i s kojom danas skromno, samozatajno i nenametljivo živi u obiteljskoj kući u Donjem Vidovcu.
Alojz je nedavno u kuću pozvao svoje najbliže, ali i Katicu Despotović (69) iz Rijeke čiju brigu o njegovom riječkom liječenju nikada neće zaboraviti. Gospođa Despotović porijeklom je Donjovidovčanka, pa je iskoristila Alojzov poziv da to prisjećanje obave na mjesno proštenje, kada svaki Vidovčanin rado navrati svojim korijenima.
– Kada je Lojzek postao Riječanin jer je tamo morao preseliti zbog liječenja pošto je u to vrijeme u Rijeci bio jedini uređaj za hemodijalizu, postao je dio naše obitelji. Obilazili smo ga u bolnici, njegovu stanu u kojem je živio, brinuli o njemu, prali mu veš, donosili mu sve što mu je bilo potrebno - kaže gospođa Katica koja bi to učinila za svakoga kojem je nužna pomoć.
No, vratimo se 40 godina unatrag, a Alojz podsjeća:
- Nakon završetka školovanja u Međimurju, otišao sam u Sloveniju u kojoj sam u Ljubljani izučio tesarski zanat i zaposlio se u Slovengradecu. Bio sam mlad i snažan, zaljubljen u sport, igrao sam i nogomet. Nakon jedne takve utakmice u studenome 1971.godine, osjetio sam slabost, klonuo sam, počeo krvariti iz nosa i ušiju i gotovo sam pao u komu. Dogodilo se to iz čista mira. Hitno su me prebacili u celjsku bolnicu u kojoj je dijagnosticirano otkazivanje bubrega, a potom sam upoznao što je to dijaliza. Njoj sam bio podvrgnut u Rijeci - prisjeća se naš sugovornik.
Bilo mu je jasno da mu je hitno potrebno presađivanje bubrega, što su mu liječnici i predložili. Sestra Marija, kojoj je danas 49 godina, prva mu je ponudila bubreg, no, prevladala je odluka majke Ane koja se i sama odlučila na taj human čin. Bez problema je obavljena transplatacija i započeo je njegov novi život. Na žalost, ne zadugo. O tome kaže:
- Pola godine poslije, obolio sam od upale pluća, tijelo je dosta oslabjelo i odbacilo bubreg, što je i moju mamu potpuno slomilo. Tuga i tjeskoba su je razorili. Počela je opet borba u potrazi za novim bubregom. Drugi bubreg mi je darovala jedna medicinska sestra iz Rijeke, a učinila je to zbog našeg poznanstva i prijateljstva. Liječnici u klinici na Sušaku ovaj put su bili skeptični rekavši mi kako bi taj bubreg mogao izdržati najviše četiri godine. No, ja sam taj bubreg koristio punih dvanaest godina - priča Lojzek.
Rekao je kako je potkraj osamdesetih ponovo dospio na listu čekanja za transplataciju i tada je već živio u Donjem Vidovcu, postavši stalni pacijent Odjela za hemodijalizu čakovečke Županijske bolnice. Iznenada je uslijedio poziv iz Rijeke jer je za njega pronađen bubreg muškarca koji je preminuo od moždanog udara. Tako je u njegovo tijelo po treći put ugrađen novi bubreg koji danas besprijekorno funkcionira više od dvadeset godina.
- Kako se osjećam danas? Bogu hvala, izvrsno. Jedem i pijem kao i svi zdravi ljudi. Još uvijek obavljam neke poljoprivredne poslove, vozim traktor. Niti sportu nisam okrenuo leđa. Kuglam s našim umirovljenicima, rekreativno igram stolni tenis. Kada je riječ o sportu, moram reći da sam poslije svega bio i trener mlađih selekcija ovdašnjeg Vidovčana koje sam poticao na ustrajnost, poučen svojim životnim iskustvom, kaže.
U Donjem Vidovcu posebno je omiljen zbog svoje dobrodušnosti, a prije svega - optimizma. Danas je član HSLS-a, općinskog ogranka u mjestu, sumještani su ga izabrali za vijećnika u Općinskom vijeću
– Za ovakav život koji živim valjalo se boriti. Ta me borba duševno stabilizirala, a sastojala se od svijetlog pogleda u sutra i pomoći ljudi velika i dobra srca kojima dugujem doživotnu zahvalnost – kaže Lojzek. Dodaje kako je Bog dao da u čakovečkoj Županijskoj bolnici upozna Branimira Vurušića, dr. med., liječnika specijalista interne medicine-subspecijalnost nefrologija, koji mu je neprekidno davao i daje savjete, bodrio ga i podržavao, bio mu na usluzi od upoznavanja do danas.
- On mi je govorio da je transplatacija bubrega rutina, pa sada sa svojim iskustvom i znanjem hrabrim takve ljude, a to sam činio i prije prve transplatacije, kada je kraj mene u krevetu ležao jedan psihijatar. Umjesto da on smiruje mene, ja sam tješio njega, prenijevši mu vedrinu i optimizam. Govorio sam mu, a i drugima, kako je najgore kada se čovjek prepusti očaju.
- Inače, neizmjerno sam zahvalan liječnicima što živim kao i svaka druga zdrava osoba. Ta dobra iskustva želim podijeliti s pacijentima koji čekaju presađivanje, pa uvijek nađem vremena i prostora za razgovor. Zahvaljujem na korektnosti mojim poslodavcima u Sloveniji koji su me s 28 godina poslali u mirovinu. Prima slovensku mirovinu koja je za naše prilike sasvim „pristojna“.
Lojzeka su za vrijeme razgovora za novine netremice i s ponosom gledale njegove „seke“ Terezija (58), Vera (54) i Marija, a iz opravdanih razloga izostao je njegov brat Josip (50). Ipak, najsretnija je bila 77-godišnja majka Ana.
Mladen Grubić