Čačić iz mišje rupe, Karamarko u mišju rupu

Kad je već popularno da se ateisti u općenju s javnosti služe Biblijom, poput, recimo, predsjednika Vlade Zorana Milanovića, čije je floskule doista nemoguće dokučiti i najvećim umovima, i moja malenkost prisjetila se jedne prigodne, biblijske: „Poslušajte i razumijte: ne ukalja čovjeka ono što na usta ulazi, nego ono što iz usta izlazi“ (Matej 15:10, 11). Kada bi doista smrt i život bili – kao što kaže jedna narodna izreka – u vlasti jezikovoj, tada bismo ostali bez većine stupova društva. I – priznajte – dobrog dijela „ljudi iz naroda“. Zbog čega se služim riječima Matejevim? Ne da bih parirao Milanoviću jer je to, naime, nemoguće, jer je nemoguće ući u njegov mentalni sklop, već da bih raskrinkao nedosljednost onih kolega političara čije je shvaćanje istine doista rastezljiv pojam. Spas Hrvatske je, kažu kukurikavci, u rasprodaji i – koje li floskuletine – monetizaciji cesta te svega ostaloga što itko želi ili kupiti ili unajmiti. Sve treba privatizirati, prodati, sve treba dati na upravljanje privatnicima, po mogućnosti stranim jer je država, tvrdi sve estradniji (čak mu je i funkcija gotovo pa mišokovačevska) prvi potpredsjednik Vlade Radimir Čačić, loš gospodar. A to zapravo znači da je loš – Čačić. Da je loš Milanović. Da je loš Linić. Da je loša Vlada, jer ona upravlja državom.
Krivi su loši
menadžeri
Kada su neki dan uglednog slovenskog ekonomskog analitičara dr. Prašnikara pitali što je, zapravo, najveći uzrok ne samo ekonomske krize u Sloveniji, već i u Hrvatskoj, na Balkanu... potvrdio je ono što moja malenkost tvrdi godinama; loše menadžeriranje. Da, točno, krizu su izazvali loši menadžeri (bilo u privatnim, bilo u državnim poduzećima), poduprijeti lošim, gramzivim kapitalistima i lošim, kukavičkim, neznalačkim, korumpiranim vladama. A te su vlade, naravno, u državna poduzeća postavljale, a postavljaju ih dandanas – za što je ogledan primjer Hrvatska – nestručne, loše, podobne, ne menadžere, već – beskičmenjake. Razna Čačić-Milanovićeva potrčkala. Nije oblik vlasništva uvjet uspjeha, kao što tvrdi poput tepiha neoliberalnom kapitalizmu prostrta Kukuriku koalicija, već menadžment koji vodi tvrtke. Istina, u slučajevima u kojima je država vlasnik najodgovornija je za poslovanje državnih i javnih tvrtki Vlada ili, spustimo li to na nižu razinu, primjerice - poglavarstvo grada ili županije te njihove skupštine. Ne posluju Hrvatske auto-ceste loše samo zato što nisu u privatnom vlasništvu, već zato što se s njima loše upravlja. A loše se upravlja jer su njihovi direktori (bili) ili lopovi ili nesposobnjakovići, što vam dođe gotovo na isto (jer nesposobnjakovićima ispred nosa krade druga ili treća garnitura menadžera).
Nitko ne bi uzeo
Koračevića
S istim menadžmentom i istom brigom o HAC-u i privatni bi poduzetnik polučio isti rezultat. Pa, u HAC-u je i dalje najvažnije biti u rodbinskoj vezi, s unosnom stranačkom knjižicom te podoban, a ne sposoban. Čim je zasjeo u šefovsku fotelju u HAC-u, Dražen Guštin među prvima je unaprijedio svoga brata. Tko je za to kriv? Čačić. Vlada. Milanović, a ne vrsta ili oblik vlasništva HAC-a. Tko bi, molim vas lijepo, za glavnog menadžera velikog privatnog poduzeća postavio Zlatka Koračevića?! Nitko, pa ni Čačić. Kapitalisti ne traže poslušnost, već znanje. Dakle - hrvatske autoceste, i one koje vode prema Beogradu, i one koje vode prema Rijeci, i one koje vode prema Splitu ne treba davati u najam, ili - kako to baja Čačić – koncesionirati, već njima treba znati upravljati. Ako će privatna korporacija hrvatskoj državi dati za 35 godina najma spomenutih cesta tri milijarde eura, a bez da može dizati cijene i bez da može ne skrbiti o visokoj razini kvalitete prometnica, u čemu je onda uopće riječ?! Država želi na brzinu pokrpati manjkove u blagajni! Ništa drugo. Bez ikakve dvojbe, tvrtka koja će hrvatske autoceste uzeti u najam neće to učiniti zbog altruizma, već zbog zarade. A kako će zaraditi? Tako da promijeni sustav upravljanja, da promijeni menadžment, da smijeni nesposobne i podobne, a postavi na ključne pozicije sposobne.
Što se nije usudio HDZ, usude se
kukurikavci
Što će još učiniti privatni poslodavac u HAC-u? Otpustiti većinu radnika koje kukurikavci ne štite jer služe krupnom kapitalu, interesu banaka i korporacija. Strani privremeni vlasnik uvest će, vjerojatno, vinjete i debelo zaraditi. I, naravno, dizat će cestarinu ma što god Čačić sada govorio. Čačićeve su izgovorene riječi, kao i riječi mnogih drugih hrvatskih političara, tek retoričke figure. Alat za manipulaciju javnosti i vlastito kaljanje. Tko se prvi javno založio za to da se autoceste daju u koncesiju? HDZ-ov ministar prometa Božidar Kalmeta. Tko se tome suprotstavio? Radimir Čačić, ustvrdivši kako je riječ o nastojanju da se deficit pokrije na račun rezultata i vrijednosti koje je stvorila bivša, Račanova Vlada. „Time se i svakoj budućoj vladi sužava prostor za razvojne investicije, i to je najtragičnije“ – komentirao je Čačić HDZ-ovu nakanu monetiziranja autocesta. Zašto HDZ nije sproveo svoju nakanu u djelo? Zato što se plašio reakcije javnosti. SDP i HNS se javnosti ne plaše, oni javnost preziru, nadajući se da će glasače predriblati, uvjeriti ih da je loše dobro, a dobro loše. Dakle, ono što se nije usudio ni proskribirani HDZ, usudi se Kukuriku koalicija koja je već otvorila natječaj za savjetnika koji će Vladi preporučiti najbolji model „monetizacije autocesta“.
Nemaju obraza
Milanovićeva je Vlada, dakle, ozbiljna u nakani da pokrpa rupe rasprodajom svega vrijednog jer – podučavao je današnji prvi potpredsjednik Vlade sredinom prošloga desetljeća HDZ-ovu vlast – ne zna osmisliti nove, vlastite projekte. I, vidi vraga, tko se sada predstavlja zaštitnikom hrvatskih interesa kada su autoceste u pitanju? HDZ. Karamarko i Kalmeta, stranka koja je monetizaciju autocesta smatrala ispravnom, ali je od nje odustala iz pukog politikantstva. Sanaderovo i Kosoričino jato plašilo se da bi zbog davanja autocesta u najam moglo izgubiti izbore. Autoceste nisu dali u najam, ali su svejedno izgubili izbore. U dobroj mjeri i zbog autocesta na čijoj su gradnji opljačkane milijarde kuna, što za račun stranke, što za privatne račune stranačkih moćnika, što za račune HDZ-ovih tajkuna. A tko je u Sanaderovoj Vladi upravljao gradnjom autocesta? Kalmeta, jedan od Kosoričinih i Karamarkovih pobočnika. Zato je Čačić u pravu kada kaže: „Kako stranka koja je na sudu zbog autocesta, koja se napljačkala na autocestama uopće ima obraza govoriti o tome?“ Uzvraća mu u stranačko čišćenje udubljen Tomislav Karamarko: „Nevjerojatno je da on ne posustaje u svom tonu prepotencije i bezobrazluka. Moram podsjetiti Čačića - kad spominje korupciju i kriminal, da sam ja, današnji predsjednik HDZ-a, u dva navrata, 1994. i 2008. poveo borbu protiv kriminala i korupcije u Hrvatskoj. Gdje je tada bio Čačić? U mišjoj rupi!“
Teško ih je razlikovati
U koju bi se Karamarko trebao danas sakriti, barem privremeno, pod uvjetom da ima imalo srama. Zato što je njegova, a ne bilo čija druga stranka na optuženičkoj klupi za kriminal, za gangsteraj, za zločin protiv Hrvatske, za zločin protiv građana koji ispaštaju i zbog Karamarkovog nečinjenja. Način na koji je Karamarko poveo borbu protiv kriminala i korupcije jest jalov, pobuđen zbog alibija s kojim danas predsjednik HDZ-a neuvjerljivo maše. Kao jedan od šefova tajnih službi, mogao je i morao davno prije uprijeti prstom u Sanadera i bratiju s kojom danas gradi „novi HDZ“. Kao što je, uostalom, gradio i onaj stari HDZ. Uvreda je zdravoj pameti hrvatskih građana kada lekcije o moralu, o domoljublju i zaštiti hrvatskih interesa dijele HDZ-ovci koji bi u svakoj iole demokratskijoj državi zauvijek nestali iz politike, a dio njih završio na više godina iza rešetaka. No, je li po Karamarku iz mišje rupe izašli Čačić u pravu kada brani HDZ-ovcima da kritiziraju njegove poteze? Nije. Karamarko i HDZ su se ovim doista politikantskim pljuckanjem po namjeri monetiziranja autocesta pokazali u pravom svjetlu, onakvi kakvi jesu, nedosljedni, nedorečeni, bezidejni i s odavno zatupljenim oštricama. U istim prilikama i u isto vrijeme, s malo više hrabrosti, sa sličnim neoliberalnim ideologijama, HDZ i SDP slično razmišljaju i vuku slične, a ponekad i identične poteze, ali različito zbore. Ponekad ih je – stavimo li pretvorbenu i pljačku u Sanaderovoj eri na stranu – teško i razlikovati. Naročito kada je služenje krupnom kapitalu u pitanju.

P.S. P.S. Istina, fali nam optimizma. Prije svega zato što smo u mračnom tunelu u kojemu nema niti jednog lučonoše, pa se niti ne nazire neko bog-zna-kakvo-svjetlo. Pa, ipak, čim je Fitch, jedna od bonitetnih agencija, podigao Hrvatskoj kreditni rejting iz negativnog u stabilni, javio se tračak optimizma. Prije svega – medijski. Što nam se to, zapravo, dogodilo? Ozbiljni ekonomski analitičari kažu - ništa, ništa bitnog. Fitz je dao ocjenu da je Hrvatska trenutno sposobna vraćati dugove te da je novac onih koji su ga Hrvatskoj posudili zasad siguran. Hoće li zbog toga građani živjeti bolje? Neće. Vlada će se zaduživati lakše i uz nešto nižu kamatu. Citirat ću uglednog ekonomskog stručnjaka Željka Lovrinčevića: „Ta ocjena vam zapravo ništa ne znači. Cijeli mandat Vlade Jadranke Kosor proveli smo u ovom rejtingu, a što se u gospodarstvu pozitivnog dogodilo? Ništa... Znate li koja je država u bivšem socijalističkom sustavu imala najbolji rejting? Rumunjska. Zato što je Ceausescu svako malo uvodio poreze, otimao koliko mu se htjelo, ali je uredno plaćao dugove inozemstvu.“