Živiš, radiš, odmaraš i moraš otići...

Umrla je 12. rujna 2012. godine u 14 sati i deset minuta, moja dobra prijateljica, s kojom sam proživio njezinih zadnjih pet godina života. Bila je u Domu za starije i nemoćne osobe ovdje u Čakovcu, gdje sam je svakodnevno posjećivao, a zadnjih mjeseci i dva puta dnevno. Tako se desilo negdje u svibnju da mi je rekla:
- Nosim u sebi već desetak godina jednu misao, koju nikako nisam stigla staviti na papir, a htjela bih da ovaj današnji naraštaj, naročito onaj koji danas radi u Županijskoj bolnici, vidi kako se nekad radilo u tim starim objektima, a kako im je danas, iako mnogi koji rade u tim novim objektima, nisu ni sada zadovoljni i stalno mrmljaju kako im je loše u tim suženim objektima. Za Boga miloga kako suženi, pa to je najljepša bolnica u Hrvatskoj, prostrana, sa širokim hodnicima, lijepim i toplim čekaonicama, a da o uređenju i uređajima koji danas postoje u tim odjelima i ne govorimo. Sve je super moderno, lijepo da ljepše ne može biti.
Rekla mi je:
- Sutra donesi papir i olovku da ti izdiktiram tu moju misao i posljednju želju, da narod vidi kako se nekada radilo u bolnici. Diktiranje je trajalo dva tri dana, i tekst koji je objavljen 22. svibnja 2012. godine u tjedniku Međimurje, je bez moje ispravke, njezin originalni zapis, koji je objavljen pod naslovom Dobro jutro, Pišta baći – dobro jutro, Janoš baći!. Prije nego je počela s diktiranjem ovog teksta, dala je ovaj naslov, s kojim je zahvalila ovim ljudima na njihovoj dobroti, s kojom su svakog pozdravljali prilikom dolaska na radno mjesto.
Mnogi su se javili, mnogi su je posjetili poslije ovog napisa, mnogi su je dali pozdraviti i bili su dirnuti, ne toliko zbog teksta, koliko zbog uvjete rada koji su se nekada odvijali u ovoj bolnici. Mnogi nisu vjerovali, da je nekada bilo tako, a bilo je i opstalo je, do današnjih najmodernijih zdanja ove bolnice.
Imala je obitelj, jako je bila ponosna na njih, nije bilo dana, a da nije spominjala unuke koje je jako voljela i bila je neobično sretna da je sa suprugom uspjela doškolovati sina sa fakultetskom spremom, uz sva odricanja koja su trebali podnijeti. Naročito je bila ponosna na sina i snahu, koji su uspjeli u životu i rade, a što je danas velika, možda i najveća zapreka mnogim ljudima, naročito koji završe određene fakultete da se normalno zaposle. Doduše, to je bilo mnogo prije, kad još nisu postojale te zapreke, pa je zaposlenje bilo lakše naći. Jedna od unuke završava fakultet, a druga se ove godine upisala. Tako će, govorila je Dušanka, i oni ostati sami, kao što sam i ja nekada ostala. Ali takav je život i tu se ne može ništa promijeniti.
Ovaj osvrt, pisan je za moju prijateljicu Dušanku Horvat, s kojom sam se upoznao ovdje u Čakovcu 1950. godine i do odlaska u vojsku bili smo svakodnevno zajedno poslije radnog vremena. Poslije toga, životi su nam krenuli u različitim pravcima, da bismo se ponovno sreli nakon 57. godina i bili zajedno do njezine smrti.
Posljednji pozdrav, mojoj dragoj prijateljici Dušanki Horvat!
Ivan Toth,
Čakovec