Nije baš sve crno!

Prije izvjesnog vremena imali smo priliku čuti i vidjeti stanje o domovima za starije i nemoćne osobe, uglavnom sve crno. Ja imam potpuno drugačiju sliku, istinu i doživljaj.
Naime, više godina posjećivao sam znance i prijatelje koji su bili u Domu za starije i nemoćne osobe Stubičar u M. Središću. Neki od njih su pokojni, pa jedno vrijeme nisam odlazio u posjete u navedeni dom. Ali od sredine zime u navedeni dom smješten je muž moje pokojne sestrične, a u istoj sobi smješten je moj poznanik iz Brezovca (rodom iz M. Središća). Obojica imaju probleme s kretanjem, dakle gotovo nepokretni, ali čisti, uredni, zadovoljni... Zaposlenici se ne ljute kada pozvonim na ulaznim vratima. Jer, naime kada dođem prije podne, a nekada poslije podne, izvinjavam se, a zaposlenik/ca koji otvara vrata kaže da je sve u redu, da nije problem, da mu nije teško i da ne smetam. “Čitam” mu to na licu. Kako je lijepo to čuti!
Nekada, kada bude vrijeme za brijanje li šišanje, ja želim otići, a osoblje (zaposleni) kaže neka samo ostanem, da uopće ne smetam. U dolasku ili pak odlasku rado popričam s ostalim “štićenicima” koji borave u dvorani (veliki prostor!) ili u dvorištu. To su ljudi iz okolnih mjesta (Sv. Martin na Muri, Hlapičina, Brezovec, Križovec, jer poznajem ih, budući sam u tim mjestima bio u službi). Rado prihvaćaju razgovor sa mnom, prepoznaju me, sjećaju se mene, drago im je da razgovaramo.
Nije mi bila namjera pisati o toj temi, ali to se nekako nametnulo samo od sebe, jer i ja sam stariji (66 godina). Dolazeći u Dom, gotovo svaki put sam u velikom hodniku-predsoblju našao osoblje (u bijelom) i jednu ženu u “civilu”. Pitao sam “dečke” koje posjećujem, tko je ta žena. Rekli su mi da je to “šefica”, odnosno suvlasnica Doma. Upoznao sam i nju i izvinuo se, a ona mi je također rekla da uopće ne smetam. Lijepo, zar ne? Dakle, nije baš sve crno.
P.A.,
M. Središće