OSIM POLITIČKE ELITE NOVCEM SE RAZBACUJE I CRKVA

Uronjeni u lopovluke do guše, Ivo Sanader i njegov pobočnik Ratko Maček više i ne znaju razlikovati istinu od laži, stvarnost od fikcije. Svakoga dana se u sudnici otkrije po neki novi od njihovih milijun marifetluka. Ovaj put ih je izvjesni svjedok u aferi Fimi-Medija, Marin Frčko, podsjetio da je za HDZ od njegove tvrtke Emma 95, posredstvom Nevenke Jurak, naručio plave vjetrovke s logom (zna se) stranke i porukom: „Željo, majstore“. Umjesto da svjedokov iskaz poprati komentarom: „Ne sjećam se“ – Sanader je rekao: „Nikada HDZ nije naručio jakne s logom i natpisom ‘Željo, majstore’. Moglo je stajati ‘Dinamo, majstore’, ali ne Željezničar“. Glumeći najpametnijeg i „sposobnijeg od Isusa“, Sanader je još jednom dokazao da je, zapravo, bio i ostao bahat i pohlepan mjehur od sapunice, nezajažljivi sebeljub koji je HDZ pretvarao u stranku nevjerojatnih ulizivačkih poriva. Naravno, Sanader je na sudu lagao. HDZ jest tiskao majice s natpisom „Željo, majstore“, a jednu takvu je dobio i bivši premijer uoči lokalnih izbora. Željo s majice nije bio, naravno, nogometni klub Željezničar već nadimak Željka Grgačića, HDZ-ova kandidata na izborima u Pitomači. I „lažeš Maček“ se na sudu ponovo proslavio komentarom koji s istinom nema nikakve veze: „Takve natpise nikada nismo imali!“
Fizički ugrožena blagajnica
Fotografija svjedoči da HDZ jest imao majicu s natpisom: „Željo, majstore“ te da je s tom piarovskom umotvorinom Sanader zadovoljan. Je li za nju Maček znao? Možda i nije, ali je na sudu, s visine, poručio i sucima i hrvatskoj javnosti, da je vodio i kontrolirao sve kampanje. Skroman „ne znam“ još jednom je ustuknuo pred bahatošću dvojice manipulatora. Svjedočila je ovih dana – ali ne na sudu već u medijima – o lopovluku fantastičnih razmjera bivša HDZ-ova blagajnica, ili, točnije; čuvarica tajnih fondova Branka Pavošević. Na pitanje novinara zbog čega nije otišla s mjesta blagajnice, ali i iz HDZ-a kada je spoznala razmjere lopovluka, B. Pavošević je rekla: „Da sam otišla u trenutku kada sam vidjela što se s financijama u HDZ-u radi, vjerojatno ne bih prošla bez posljedica. Vjerujem da bih bila i fizički ugrožena“. Što to znači? Blagajničine riječi potvrđuju da je riječ o mafiji koja ne preže ni od čega. Kako bi se zaštitila, zakopala je B. Pavošević u crnu zemlju svjedočanstva o crnim kunama, dolarima, markama, eurima i švicarcima te o tomu tko se tim novcem osobno okoristio. Od koga se blagajnica trebala zaštiti? Stranačke mafije, svih onih koji su uživali blagodati prljavoga novca. U medijskoj ispovijedi blagajnica je otkrila i svima znanu činjenicu da je i Jadranka Kosor znala sve o crnim fondovima iz kojih se financirala njezina predsjednička kampanja.
Fratar, a lopov?!
Ali Pavoševićki nije bilo, naravno, do istine i pravice sve dok se u istrazi nije otkrilo da je i ona bila karika u jednoj od najvećih pljački. Zakašnjelim ispovijedima pokušava od sukrivca postati žrtva. No, ne manipulira se samo u političkim strankama. Na manipulacije i lopovluk nisu imuni ni popovi, svećenici i(li) fratri. Izvjesni fra Šime Nimac, obožavan od vjernika u Baškoj Vodi, prodao je crkveno zemljište za nešto više od 1,3 milijuna eura te s novcem u društvu zagonetne plavuše – zbrisao. Nakon kratkotrajne potjere pronađen je u Zagrebu i uhapšen. I, na žalost, ekspresno pušten iz pritvora, jer, reče sudac, nema opasnosti da će grešni svećenik, tat i bjegunac, pobjeći ili utjecati na svjedoke. I prije nego što je pušten iz pritvora, fra Nimac je benevolentno poručio: „Uzeo sam novac, ali nisam kriv!“ A zašto novac nije ostavio na računu? Želio ga je skriti na sigurno, kako ga ne bi netko drugi otuđio. Sve će, kaže pastir poznat po luksuznome životu, otkriti na suđenju. Jer, krađom desetak milijuna kuna i bijegom htio je, zapravo, zaštiti kardinala Josipa Bozanića. Jedino će se njemu iskreno „ispovjediti“. Tko bi to i kako ukrao novac, primjerice, s računa jedne od na sumnjiv način privatiziranih, ili, točnije rečeno; strancima darovanih banaka, Nimac još uvijek ne otkriva.
Klešićeva 203 konja
Iako mu je priča šuplja kao švicarski sir, iako je fratar poznat po raskalašenom životu, iako je snubio i udane i neudane žene te slobodno vrijeme – a imao ga je na pretek – provodio na luksuznoj jahti, njegovi vjernici vjeruju da je nevin. Uzeo je novac onima koji ga imaju (Crkvi) i podijelio siromašnima. Ima naš svećenik, reče jedan od anketiranih sumještana, jake razloge zbog čega je nestao s novcem. Ima, naravno da ima. Strast prema lijepom, skupom, lagodnom i egzotičnom. Ali, tu strast je iskazivao, nema sumnje, i Sanader. Takvu strast prema novcu pokazuju i tisuće drugih kleptomana. Rijetki su oni koji tuđi novac otimaju samo radi otimanja, rijetki su oni kojima je otimanje sport. Strast prema lijepom imaju i brojni šefovi javnih poduzeća, šefovi državnih agencija, šefovi tobože nezavisnih tijela kojima je glavna zadaća kontrolirati poštenje drugih. Najčešće ti moćnici iz drugog ešalona iskazuju strast prema brzim i skupim automobilima, luksuznome namještaju, putovanjima, skupim cigarama te – poput fra Nimca – lijepim ženama. A one – naročito kada nisu vaše – koštaju. Što je šef nesposobniji, to se više gizda u skupim automobilima. Ivana Klešića niste, vjerujem, ni po čemu drugome upamtili osim po nakani da za vaš novac sebi priušti skup, brz i lijep automobil. Tko je Klešić? Glavni državni revizor.
Luksuz na tuđi račun
Ono isto što je bila dugi niz godina daleko skromnija, ali ne mnogo efikasnija Šima Krasić. Klešić je njena blijeda kopija, partijski, HDZ-ov poslušnik koji je nakanio kupiti za svoje potrebe automobil vrijedan 600 tisuća kuna!? Što će mu?! Zar mu nije, primjerice, za obavljanje posla dovoljno dobra škoda od 150 tisuća kuna?! Nije. Zaželio se Klešić da ga vide u automobilu od – piše u natječaju – 203 konja, s pogonom na sva četiri kotača, s međuosovinskim razmakom od 290 centimetara i koječim drugim.
Čime se to, pobogu, Klešić i slični klešići bave?! Proučavanjem performansi automobila, felgama, gumama i brojem okretaja motora?! Da, namještaj, automobili, mobiteli i računala najnovije generacije, putovanja i gala zabave glavna su im preokupacija. Kada se već ne mogu istaknuti uspjehom na poslu, jer su uglavnom nesposobni, pozornost svoje okoline žele privući luksuzom na tuđi račun. Ponašaju li se rastrošno samo HDZ-ovi kadrovi? Ne, rastrošnost je odlika svih stranačkih poslušnika, i onih HDZ-ovih i ovih iz Kukuriku koalicije. Čim su zasjeli u fotelje, bez obzira je li riječ o novoosnovanoj agenciji ili javnom poduzeću gubitašu, novi šefovi nastoje čim prije sjesti u netaknuta sjedala novih automobila. Kada si već ne mogu luksuz sami priuštiti, hohštapliraju na račun poreznih obveznika.
Ništa se ne mijenja
Čim je imenovan za jednog od HŽ-ovih šefova, Damir Tot je kupio Citroen C5 za 250 tisuća kuna. To što je HŽ u dugovima iznad grla, Totu se fućka. Šef putničkog prometa u HŽ-u smatrao se važnijim od Tota pa je nakanio kupiti auto vrijedan 320 tisuća kuna. Plinacro je, izgleda, iznad HŽ-a pa je i red da šef ima barem 50 tisuća skuplji automobil. Šefovi Čačićeva Centra za praćenje poslovanja energetskog sektora raspisali su natječaj za kupovinu pet jurilica vrijednih 1,8 milijuna kuna. I to ćete vi platiti. Kako? Većim računom za struju, plin i grijanje. Je li svim tim svatovima jasno da je Hrvatska u debeloj krizi?! Znaju li oni da dio hrvatskih građana sve teže spaja kraj s krajem upravo zbog njihove rasipnosti, nesposobnosti i kleptomanije?! Fućka im se za krizu.
U ugovorima im lijepo piše da imaju pravo na luksuzne automobile i – točka! Piše li im u ugovorima da moraju na šefovskim mjestima ostvarivati dobre rezultate? Sumnjam. Ako piše, piše tako sitnim slovima (poput onih na bankovnim kreditima) da ih je gotovo nemoguće (bez povećala) pročitati. Je li se onda išta promijenilo nakon što je na vlast došla Kukuriku koalicija? Malo ili gotovo ništa. Šefovi u javnim službama se biraju po istim ili sličnim kriterijima koji su važili u vrijeme vladavine HDZ-a. I dalje je odlučujuća karakteristika poslušnost, a najpoželjnija diploma stranačka iskaznica.

P.S. U Hrvatskome saboru je održana rasprava o izvješću Državnog odvjetništva, koje je prezentirao i „branio“ glavni državni odvjetnik Mladen Bajić, kojeg su – dok su bili u oporbi – i te kako kritizirali SDP-ovci. Kritički je o Bajiću govorio u Saboru i Zoran Milanović, ali i mnogi trenutni ministri. Još lani je bilo najava da će, kada dođu na vlast, SDP-ovci Bajića lišiti potpore. Zašto? Zato što se protiv korupcije „bori“ na mig politike, zato što većinu predmeta o kriminalu drži u ladici, zato što je dio – zapravo – političke, a ne pravosudne elite. Je li se išta u godinu dana promijenilo? Ništa. Politizacija DORH-a je postala još očiglednija upravo zbog toga što su SDP-ovci promijenili ploču. Oštru, opravdanu kritiku su zamijenili neukusnim hvalospjevima. Zahvaljujemo vam na predanom radu – uvlakački se obratio jedan od SDP-ovih zastupnika Bajiću. Zašto? Zato, kažu netočno neki analitičari, jer bi SDP-ove kritike izazvale neugodne unutarnje i vanjskopolitičke posljedice. Poltronska laž. Mladen Bajić je najodgovorniji za korupciju nevjerojatnih razmjera. Istražujući i hapseći samo političke mrtvace, onima na vlasti i onima s jakom zaštitom, poručuje da se pljačka u Hrvatskoj isplati. Lovit će Bajić i dalje „mrtvace“ i kokošare. Kapitalci su u debeloj zavjetrini.