Život poslije otkaza! Ne vjeruju sindikatima...

Njihova lica bilježili su objektivi kamera kad su napuštale tvornicu u kojoj su radile desetljećima. Naše sugovornice su otpuštene djelatnice MTČ – Tvornice rublja u Čakovcu. Iza stečajeva i otkaza ugovora o radu proteklih su godina odjekivale parole sindikalnih predstavnika, a u tišini pozadine nastavile su trajati sudbine otpuštenih i obespravljenih.
Unatrag godinu dana, 3 tvrtke iz naše županije otišle su u stečaj: MTČ - Tvornica čarapa Čakovec, MTČ - Tvornica dječje trikotaže Prelog, Modna industrija konfekcije iz Čakovca. Crna brojka je - 400 radnika bez posla, saznajemo od Save Šmitrana, regionalnog koordinatora Sindikata tekstila, obuće, kože, gume.
- Od 2008., godine nepriznate recesije, u Međimurju je u stečaj otišao još i Modeks iz Murskog Središća, MTČ Tvornica rublja i MTČ d.d. Ukupno, 1.200 radnika ostalo je bez posla, a među njima je 85 posto žena. Na hrvatskoj razini, u prvih šest mjeseci 2012. u industriji tekstila, obuće, kože i gume otpušteno je 6.100 radnika – kaže Savo Šmitran.
Zbogom - nakon 32 godine
Od petnaestak telefonskih brojeva, pozivu na suradnju odazvale su se tek rijetke otpuštene radnice. Najčešći odgovori bili su: “Ne mogu govoriti o tome. Stalno sam po ambulatama zbog bolesti.” Negdašnja djelatnica MTČ-a (Tvornice rublja) je i Zdenka Vukelić iz Gornjeg Hrašćana. Nakon završetka Tekstilno–tehnološke škole u Varaždinu, zaposlila se u MTČ-u u kojem je kao šivačica radila 32 godine i 8 mjeseci. U prvom valu otpuštanja, u kojem je bez posla ostalo 100–tinjak radnika (mahom žena), dobila je otkaz:
- Bilo je to prije tri godine. Deset se godina u MTČ-u pričalo da je gotovo, međutim, do kraja smo se nadali da, ipak, nećemo ostati bez posla, da država i lokalni političari neće dopustiti da nestane tvrtka kakav je bio MTČ – simbol Međimurja i kvalitetne robe. U Tvornici rublja agonija je počela godinu dana prije stečaja: po tri mjeseca nismo dobili plaću, ostajali smo doma po koji tjedan jer nije bilo posla, direktori su se mijenjali, a među njima je za radnike najbolji bio Farkaš iako je Sindikat bio protiv njega. U to sam doba otplaćivala kredit i morala sam se snaći, pa sam odlazila na more čistiti apartmane. Trenutak otkaza ugovora o radu pogađa čovjeka – ko grom, bez obzira što smo znali da sve ide nizbrdo. Moja narav pomogla mi je da ne potonem u depresivne misli. Snalazila sam se kako sam znala. Radila najteže poslove, štedjela svaku kunu, a usprkos tome, ima dana u kojima mi je novčanik potpuno prazan. Iz MTČ-a sam, kao i moje kolege, prešla u Zavod za zapošljavanje u kojem sam 3 mjeseca dobivala naknadu od 1.650 kuna, a potom mi je bila smanjena na 1.200 kuna. Sada, dok ne ostvarim penziju, primam 944 kune mjesečno! Nema govora da se s tim može živjeti. Bole me zakoni ove države prema kojima ljudi s manje staža od mene na HZZ-u primaju višu mjesečnu naknadu. Sad, kad sam u dobi u kojoj bih trebala živjeti mirno i posvetiti se unucima i hobijima, meni vlastito dijete pomaže u plaćanju režija. Srećom, djeca su mi zaposlena – kaže Zdenka Vukelić (55). U Tvornici rublja ostali su joj dužni 39.000 kuna otpremnine kojima se, kaže, ne nada.
- Negdašnji direktori MTČ-a odlazili su u mirovine s otpremninama teškim više stotina tisuća kuna i smatrali su da su ih zaslužili svojim radom. A mi smo bačeni na ulicu. Tu su tvornicu mnogi potkradali desetljećima, a Sindikat nas je izigrao. Osvjedočila sam se u to prije stečaja: jedno su nam govorili, a drugo radili. Ništa od onog što su nam obećavali nisu ispunili – dodaje Zdenka.
Žao mi je novca za članarinu
O Sindikatu mi ništa lijepo nije rekla ni Čakovčanka Nevenka Škvorc (49), još jedna otpuštena radnica iz Tvornice rublja. U ovoj je tvrtki provela 21 godinu, radeći na mnogim mjestima: od komercijale do skladišta.
- Žao mi je novca koji sam godinama uplaćivala u sindikalnu blagajnu. Da sam ga barem ostavljala sa strane ili potrošila na kavu s prijateljima! Sindikaliste je zanimao samo vlastiti interes. Vidjeli smo kako u propasti tvornice dobro plivaju sindikalni predstavnici. Uostalom, supruga sindikalnog koordinatora za tekstil Šmitrana još uvijek tamo radi iako ima nižu stručnu spremu od većine otpuštenih. Radnicima je od svih direktora najbolji bio Tomislav Farkaš jer je snizio normu i povećao plaće. Usprkos svemu, istina je da je MTČ pokraden, a država je kriva što je dopustila taj lopovluk. Iz tvornice je nestajala roba, kralo se na sve strane: koliko je tko mogao, ovisno o poziciji na kojoj je bio. Kad sam predložila uvođenje efikasnijeg sustava nadzora robe u skladištu, nije mi odobreno. Zato što mnogima nije odgovaralo - kaže Nevenka Škvorc.
U trenutku otkaza Nevenka Škvorc je sa suprugom (koji je u invalidskoj mirovini) podizala troje djece: studenta, srednjoškolku i osnovnoškolca. Od prvog saznanja da je ostala bez posla bila su teža jutra u kojima je spoznavala težinu situacije. Ni san nije bio lak: u noćnim morama vraćala se u pogon. Našla se i u situaciji u kojoj je u Centru za socijalnu skrb morala zatražiti jednokratnu pomoć za kupnju udžbenika. Poslije životnog udarca zvanog otkaz, Nevenku potreba traženja socijalne pomoći nije dodatno povrijedila.
- Sreća su mi moja vrijedna i skromna djeca. Najstariji sin u to je vrijeme studirao u Rijeci. Nastavio se sam financirati, radeći preko student–servisa. Diplomirao je i zaposlio se. Pokušavam gledati dobre strane života, pa se i MTČ-a sjećam preko sretnih dana i lijepih druženja s mojim kolegicama. Intenzivno smo se družili i nakon otkaza i emocionalno pomagali jedni drugima. To činimo i danas. No, vjerujte, moja priča nije tako teška, kakvih ima. Neki od kolega su i umrli, pokošeni bolestima i stresom – kaže Nevenka Škvorc. Naša sugovornica tri godine piše molbe za posao, a na većinu ne dobiva ni odgovor. Do mirovine ima još 15 godina. U MTČ-u su joj ostali dužni otpremninu, dvije plaće i godišnji odmor.
Ispočetka
Četrdesetdvogodišnja Natalija Golubić, diplomirana inženjerka odjevne tehnologije iz Čakovca, u MTČ-u (Tvornici rublja, MTČ-u d.d. te pogonu u Prelogu) provela je 17 od 20-ak godina svog radnog staža, radeći na poslovima kreatora i voditeljice modelarnice. Otkaz je dobila 28. svibnja 2010. (na svoj rođendan), no, za mjesec i pol dana preuzela je kormilo nad sudbinom te s kolegicom iz MTČ-a, iste struke, Jasminom Pajtak osnovala poduzeće Studio Staff u kojem se bave izradom kolekcija te uslugama dizaj-na i izrade krojeva. Natalija nije bila članica Sindikata jer je odavno stekla dojam da nije riječ o ljudima koji zastupaju interese radnika. Propast MTČ-a to je i potvrdila. U mutnim vodama dobro je plivala tek nekolicina sindikalnih povjerenika iz MTČ-a koji su u dogovoru s direktorima i sindikalnim vođama “kreirala” otkazne liste. Sve moje sugovornice spominju (i) tri Jadranke koje mnogi radnici smatraju zaslužnima za pad MTČ-a. Otkazi su se dijelili bez ikakvog ključa: ulogu nije igrao ni socijalni status ni godine staža ni stupanj obrazovanja. Sugovornice mi svjedoče o tragičnim sudbinama, poput one o otpuštenoj majci i kćeri koje su, nakon otkaza, ostale na rubu gladi, a kćerka je uskoro i umrla.
- Otkaz donosi ogroman stres, no, morala sam pronaći izlaz. Suprug i ja podižemo dvoje djece i pokretanje vlastitog posla činilo mi se rješenjem. Kolegica Pajtak i ja smo razgovarale s otpuštenim radnicama iz MTČ-a, međutim, nismo naišle na interes. Radije su ostale nezaposlene i prijavljene na Zavodu za zapošljavanje. Početi od nule, bez kapitala, i održati se na tržištu poštenim načinom, dakle, uz redovne uplate državi, vrlo je teško. Od nekih smo poslova odustale jer nam cijenu ruši nelojalna konkurencija, tj. rad na crno. Među nelojalnom konkurencijom ima i naših bivših kolegica iz MTČ-a. Pokušala sam se kandidirati za državni poticaj u programu namijenjenom ženama – poduzetnicama, ali nisam ništa dobila. Da bih na interetu vidjela da su velika poticajna sredstva dodijeljena poduzeću iza kojeg stoji negdašnji direktor MTČ-a Kresta kojeg terete mnoge optužnice?! - kaže Natalija Golubić.
U MTČ-u su joj ostali dužni sedam i pol plaća, što s otpremninom doseže oko 100.000 kuna.
Željka Drljić