Ponašanje V. Pusić nije europsko već - balkansko

Sve do pojave mobitela i interneta, sve do prihvaćanja neoliberalnog kapitalizma kao prevladavajućeg, točnije; jedinog svjetonazora, sve do pojave celebrity (ne)kulture, sve dok događanja nisu zamijenjena pseudodogađajima, sve dok mediji nisu počeli puku uspješno ispirati mozak, sve dok nas divlji kapitalizam nije počastio fiktivnim bogatstvom (gurnuvši nas u dužničko ropstvo), dijalogizirali smo, družili se, sukobljavali činjenicama i idejama, stvarali smo i uživali u stvaralaštvu. S mobitelom, internetom, celebrity (ne)kulturom i objeručke prihvaćenim neoliberalnim kapitalizmom počela je era duhovne pustinje, otuđenja, zatvaranja, antidruštvenosti i sveopće depresije. Jurimo da ne bismo sreli sami sebe, da ne bismo u sebi opazili ili, ne daj Bože, analizirali pustoš i strast prema tehnikalijama koje su progutale naše osobnosti i naše društvenosti. Ne razmišlja se više vlastitim zdravim razumom već na stavove većine ljudi utječu ili ih u potpunosti grade mediji u službi krupnoga kapitala. Različitosti moralnih i društvenih stajališta nestaju pa nestaje sposobnost razlikovanja istine od laži, fikcije od stvarnosti. Krajem sedamdesetih i osamdesetih do ranih jutarnjih sati raspravljali smo o suštini Dostojevskog, o političkim porukama u Brechtovim komadima.
S Borgesa na
Severinu
Raspravljali smo o utjecaju Borgesa na hrvatsku književnost, liričnosti stihova Marine Cvetajeve ili Che Guevarinom utjecaju na europsku, posebice hrvatsku ljevicu. A o čemu se danas raspravlja? Ili - primjerenije pitanje; raspravlja li se uopće?! Jesmo li kritičku i društvenu komunikaciju sveli na sms i e mail poruke, živu riječ i govor tijela zamijenili tehničkim pomagalima?! Umjesto o Borgesu raspravlja se o Severini ili o tome je li Jelena Rozga pjevala ne sceni bez gaćica? Umjesto analize Shakespearova „Na tri kralja“ u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu raspravlja se o sapuniziranom Sulejmanu ili, prije, o imbecilijama Gotovčevih, Anti i Simoni. Pokorila nas je glupost, neukost, površnost i ovisnost o bankama. Imati je in, znati je out. Čak i riječki dominikanac Marijan Jurčević priznaje da se u komunizmu mnogo više raspravljalo i razgovaralo, nego danas. Danas se propisuje, određuje i docira. Propisuje se čak i različitost. Različitosti postoje – pa i onda kada ih se mora osiguravati kordonima policije – jer tako nalaže Europa. Svaki neklišejizirani istup podvrgnut je uniformnoj kritici i, na posljetku, osudi. Nakon što je kao slobodan čovjek izašao iz haaškoga pritvora Ante Gotovina je izazvao dvojake reakcije.
Gotovina je doista slobodan
Dok se jedni čude što je toliko civiliziran, pozitivan, okrenut budućnosti, pomirljiv, solidaran, drugi, oni koji smatraju da na njega imaju vlasničko pravo, čude se što iz sveg oružja ne tuče po ljevici, što je petnaest godina nakon rata napustio ratnu retoriku, što ne zaziva verbalne sukobe sa srbočetničkim hordama. Generalu Gotovini jedni zamjeraju toleranciju, a drugi se njegovoj toleranciji dive. I jedni i drugi su, sada je sasvim jasno, o Gotovini imali pogrešno mišljenje. I moja je malenkost o Gotovini znala tek iz površnih, navijačkih medijskih prikaza. Zato sam u nekoliko navrata o njemu razgovarao s generalom Slobodanom Praljkom, koji ga je imao prilike pobliže upoznati - na žalost – u haaškome pritvoru. Praljkovi dojmovi o Gotovini poklopili su se s generalovim ponašanjem na slobodi. Gotovina nije, na sreću, ono što bi htjeli ni oni s desna a ni, bogme, oni s lijeva. Pravi, slobodni Gotovina nije lik iz površnih medija već čovjek od krvi i mesa te, vidi vraga, čvrstoga, osebujnoga karaktera. Nakon što mu je desnica poručila da ju je izdao te da ga se ona odriče, Gotovina je reagirao blago i mudro: „Neka govore što žele, ja sam ipak slobodan čovjek!“ Mnogo slobodniji, nego što bi to mnogi htjeli. Likovi koji su umislili da će njime upravljati, kostriješe se na generalove postupke.
Raštimani
kukurikavci
Neku je večer Ante Gotovina otišao u Lisinski na humanitarni koncert „Korak u život“ te se nakon koncerta zadržao u razgovoru sa srpskim tenorom Zoranom Todorovićem. Što je, vjerujem, onima koji su ga se odrekli natjeralo pjenu na usta. Umjesto da odašilje otrovne strelice prema Beogradu, on šalje golubove mira. Umjesto da prebrojava krvna zrnca, on divani sa srpskim umjetnicima. O čemu? Sasvim sigurno ne o ratu. Poručio je Gotovina svima onima koji očekuju da se ponaša po tuđim klišejima: „Ja ne mogu pogriješiti, ja sam iskren i ne glumim.“ Kao što glume, i to jako loše, sve raštimaniji kukurikavci. Nakon što su se na očigled nacije počupali zbog najavljenog poreza na nekretnine, izbila je nova medijska svađa. I ovaj put zbog poreza. Savjetnik za medije ministrice kulture Andreje Zlatar Violić, SDP-ovac Milan Živković osupnuo je javnost prijedlogom novoga, medijskoga poreza, iz kojega bi se financirao HRT i, ako išta ostane nakon što se poravnaju sve rupe na Prisavlju, ostali mediji koji obavljaju javnu funkciju. Medijski bi porez zamijenio HRT pristojbu, a plaćali bi ga svi zaposleni i umirovljeni, zapravo; svi s novčanim, mjesečnim primanjima. Bez obzira imaju li televizor ili ga nemaju. Tako bi u jednom domaćinstvu, s jednim televizorom, plaćali porez svi ukućani, pod uvjetom da su zaposleni.
Od isprike do
optužbe
Plaća li itko u Europi medijski porez? Ne plaća. Jedino Finska priprema model o kojem je zborio pred novinarima savjetnik Živković, kojeg je ministrica zaposlila jer ima jake preporuke; predsjednik je SDP-ova odbora za kulturu. Istoga dana kada je Živković najavio da se priprema uvođenje još jednog, medijskog poreza, premijer Zoran Milanović sa sjednice Vlade javnosti je poručio da neće više biti novih poreza. Je li moguće da premijer ne zna što mu rade ministarstva te da ministarstvima ne pada na pamet obavijesti premijera što pripremaju prije nego što se obrate javnosti?! Sudeći po makljaži nakon Linićeve prezentacije poreza na nekretnine te po podmetanjima nakon ishitrene Živkovićeve najave novog, medijskog poreza, članovi Vlade su kao rogovi u vreći, kao brod bez kormilara. Čuvši „p“ od poreza, javnost je skočila kao da ju je netko iglom piknuo u najbolnije mjesto. Burne reakcije te, vjerujem, Milanovićeva poruka: „Povucite prijedlog, odmah!“, nagnale su ministricu Zlatar Violić na ispriku. U prvoj je izjavi postupila fer, politički korektno. Odgovornost je svalila na svoja leđa, jer je, uostalom, ona šefica i SDP-ovcu Živkoviću. No, nekoliko sati nakon isprike, za sve je – ipak – postao kriv savjetnik Živković.
Vlast kvari
Ministrica Zlatar Viloić je, kao i nekoliko puta prije, reterirala.
Reterirala je i prilikom izrade izmjena Zakona o HRT-u. Prvo se zalagala za moderan, demokratičniji, javnoj televiziji daleko primjereniji zakon, a potom su iz njezina ministarstva osvanule najrigidnije izmjene koje HRT pretvaraju ne u javni medij već u medij podložan volji vlasti. Što će se SDP-u obiti o glavu.
Kao što će mu se obiti o glavu još jedno HNS-ovo podmetanje. Naime, u svoj toj medijskoj buci kao da se namjerno zaboravilo da je i ministrica Zlatar Violić dala izjavu o tome da ministarstvo priprema promjenu naplate HRT pristojbe. Kako je onda Živković kriv, a ona nevina?! Živković je dobio ekspresni otkaz a Violić Zlatar i dalje zbunjeno ministrira, poduprta šaptačima iz HNS-a.
Tko je njoj, zapravo, šef? Je li joj šefica Vesna Pusić ili joj je šef Zoran Milanović? Šefica joj je Vesna Pusić, koja je u intervjuu za Novu TV iskazala čačićevske manire te potvrdila da je glavna vrlina vrha HNS-a bahatost.
Ministrica vanjskih poslova i prva potpredsjednica Vlade istupila je u slučaju medijskoga poreza kao stranačka dužnosnica: „Ministrica Zlatar je kriva jedino što nije na vrijeme izbacila TOG MALOG VAN...“ Kočijaški, netaktično, autokratski i nekulturno.
Vesna Pusić je pokazala u što se, tobože, političarka s građanskim štihom može pretvoriti kada postane dio vlasti. Ministrica Zlatar je, kazala je i to V. Pusić, prefina osoba za ovaj grub posao. V. Pusić postala je dovoljno gruba i za vunbaciteljku.

P.S. Ima i u ovom neoliberalnom kapitalizmu svjetla, tračka nade, humanosti i solidarnosti. Junak ovog hudog doba je, bez ikakve dvojbe, Marijan Filipović, kralj hrvatske drvne industrije, vlasnik Finvesta, tvrtke s imovinom vrijednom 800 milijuna kuna. A tu će tvrtku Filipović darovati – Čabru, jer su ga Čabrani, kad je prije nekoliko desetljeća došao s tri konja izvlačiti drva iz šume, dobro prihvatili. Filipović je svojim znanjem i radom Čabrana izgradio carstvo koje, u obliku zaklade, sada prepušta Čabranima. Za „socijaldemokrate“ poput Zorana Milanovića mora da je to neshvatljiva gesta. Što je, uostalom, država poklonila radnicima? Manje plaće, otkaze, nesigurnost?! Poput Filipovića postupio je i vlasnik DM-a (njemački Drogerie Markt). On je čuveni lanac trgovina, u kojemu je zaposleno 34 tisuće radnika, darovao humanitarnoj zakladi. Je li to propast za tvrtku? Nije, naravno, jer tip vlasništva ne određuje (ne)uspješnost. DM i dalje posluje odlično, daleko iznad prosjeka, i europskog i hrvatskog. U hrvatskom DM-u prodavačice prosječno zarađuju 8.200 kuna neto, koliko će im iznositi božićnica. Uz to, radnici hrvatskoga DM-a dobili su, uz dvanaest redovnih, još jednu plaću. Dakle, ukupno 14 iznadprosječnih plaća. Ima li DM novca na bacanje? Nema, nema ga ništa više nego Todorić, ali vlasnici DM-a imaju manju pohlepu od hrvatskih tajkuna. Osim, naravno, gospodina Filipovića.