POVODOM 20. OBLJETNICE "PUMA": DRAGAN TOMŠIĆ - rođen 23. prosinca

Rođen je 23. prosinca, na isti datum kad i legendarna 7. gardijska brigada Pume u čijim je redovima kročio krvavim ratnim putem do 27. srpnja 1995. godine, kad je nedaleko Bosanskog Grahova teško ranjen gelerom tenkovske granate. Branitelj Dragan Tomšić, rodom iz Donjeg Koncovčaka, 23. prosinca proslavit će 40. rođendan, a njegova brigada 20.
Rat je Dragana zatekao na služenju vojnog roka u zagrebačkom Borongaju, odakle bježi 1991. godine i prijavljuje se u Koprivnicu, u tadašnju protuzračnu obranu. Već 1992. godine, kao pripadnik hrvatskih oružanih snaga, ratuje u zapadnoj Hercegovini te oko Metkovića i Opuzena.
- Godinu 1993. provodim u Međimurju te se u siječnju 1994. godine priključujem 7. gardijskoj brigadi. S ratnim kolegama, među kojima je bilo puno Međimuraca, prolazim ratišta od zadarskog zaleđa, preko Novigrada (u Dalmaciji) do Dinare i, kasnije, Bosne. Dok smo boravili na Dinari, mislio sam da je to najgore što prolazimo. Temperatura zraka spuštala se na minus 30 Celzijevih stupnjeva i prvi put u životu čuo sam kako stabla pucaju od hladnoće. Znali smo biti i gladni jer nam zbog nevremena helikopter danima nije mogao spusiti hranu. Mislio sam da je to među najgorim iskustvima - do podneva 27. srpnja 1995., kad smo krenuli u izviđanje, u okolici Bosanskog Grahova. U jednom trenutku, nadomak nas pada prva tenkovska granata, potom i druga... Detonacija me odbacila daleko na tlo i u prvi mah pričekao sam da mi se smiri zujanje u ušima. Pokušao sam ustati - ali, nije išlo. Odmah sam shvatio težinu ozljede. Bilo mi je jasno da mi je ozlijeđena kralježnica jer nisam osjećao noge – priča Dragan o trenutku u kojem je ostao bez temelja trajanja – zdravlja.
Naredna tri sata kolege su na improviziranim nosilima prebacivali teško ranjenog Dragana do prvog prohodnog puta i kamiona te je tek noću stigao u bolnicu u Livno. Odatle je prebačen za Split u kojem je obavljena prva operacija, no, liječnici nisu pronašli geler. Dragana prebacuju u Zagreb u kojem je uslijedila druga operacija i vađenje gelera te godina i pol rehabilitacije u Varaždinskim toplicama.
- Liječnici su mi rekli sve o težini ozljede, kao i prognozama za oporavak, tješeći me da se i u invalidskim kolicima može živjeti. No, to sam shvatio tek kad sam se na rehabilitaciji susreo s ljudima iste sudbine. Tad sam prvi put u životu saznao da ljudi u kolicima mogu voziti automobil. Dan za danom mirio sam se sam sa sobom i pokušavao prihvatiti istinu da više nikad neću hodati. Nije bilo jednostavno. Teško je bilo i članovima moje obitelji te sam se trudio njihove posjete dočekivati s osmijehom, kako ih ne bih još više rastužio.
POTEKLA VODA
SRAMOTE
Godine 1998. Dragan Tomšić useljava u arhitektonski prilagođenu kuću na čakovečkom jugu. Time mu je država pokušala vratiti dug. Nakon nekoliko godina, novi dom počinje pokazivati skrivenu sramotu: aljkavo izvedene vodoinstalacije. Draganova kuća počinje curiti na sve strane: mrlje vlage rastu po zidovima, a voda doslovce ispod kuće izvire na dvorište. Dok mi pokazuje fotografije, koje je kao dokazni materijal slao i u Ministarstvo branitelja, Dragan priča:
- Moja borba da dokažem da su posrijedi loše izvedeni radovi trajala je sramotno dugo i koštala me i novca i živaca. Kupaonicu sam morao obnoviti sam, a tek kasnije mi je nadležno Ministarstvo financiralo ostatak obimnih sanacijskih radova. Tražio sam pomoć na sve strane, pa i u čakovečkom Centru za socijalnu skrb, ali tamo jedva da sam naišao na jednu osobu s kojom sam mogao normalno razgovarati – priča naš sugovornik.
ZAUVIJEK BORAC
Za Dragana bitke nisu završile 1995. Trpi teške posljedice ranjavanja i pred njim je cjeloživotna borba. Najgora je, kaže, bol:
- Uz ostale zdravstvene poteškoće, često trpim jake bolove. Ne pomažu ni lijekovi. Godišnje se dogodi da i po tri puta budem smješten u bolnicu. Zato ne mogu razumjeti nekulturu i nisku razinu svijesti u zajednici u kojoj živimo. Imao sam prilike na moj imovinski status čuti komentare nekih ljudi. Govorili su: “E, što mene nije pogodilo.” To normalan čovjek ne može ni pomisliti, a kamoli izgovoriti. Svjestan sam da u materijalnom smislu imam više od mnogih civilnih invalida, ali se u svakodnevici borim protiv istih zidova nerazumijevanja i nemara. Primjerice, meni je za lijepog vremena jednostavnije s juga grada do Bolnice otići kolicima, nego automobilom. Zato što se nemam gdje parkirati. Parkirnih mjesta za osobe s invalidnošću u neposrednoj blizini čakovečke Bolnice premalo je i još uvijek ima onih koji ih zloupotrebljavaju. To se može riješiti isključivo visokim novčanim kaznama – smatra Dragan Tomšić.
DJEČAK S MURE
Draganova psiha i snaga klesane su surovošću života. No, ispod bola ostao je skriven dječak koji mirno odrasta pokraj svoje Mure.
- Obožavam ribičiju. Ostalo mi to još iz djetinjstva, kad sam s ocem odlazio na Muru. Kad god imam priliku, s prijateljima, uglavnom ratnim, odem do Drave ili Mure. Taj mi je hobi nezamjenjiv iako ne spadam među one koji se pokraj rijeke pune mirom. Ja živčanim kad riba ne grize. A kad zagrize, najčešće je pobjedonosno izvučem iz vode i onda – pustim. Osim ribičije, zabavljam se sakupljanjem novčanica, marki, ali i amblema hrvatskih ratnih postrojbi te kapa. U kolekciji ratnih beretki je i ona koju sam nosio u Pumama – dodaje D. Tomšić.
Dane koji naviru u bujici istočenoj iz bistrine i gorčine Draganu olakšava zaručnica Nikolina Biškup, mlada medicinska sestra s kojom živi dvije godine.
Jeste li zadovoljni svojim životom danas, pitam Dragana: - Poštujem ono što mi je država dala, ali kako bih mogao biti zadovoljan?! U kolicima sam! Izgubio sam najdragocjeniji dar dan čovjeku – zdravlje.
Željka Drljić

Trebalo bi objaviti listu srama
* Podržavate li ideju objave registra branitelja?
- Nemam razloga skrivati svoj ratni put, ali tu odluku smatram politički obojenom. Objava registra ni na koji način neće pomoći braniteljima. U našem ministarstvu znaju ili vrlo lako mogu saznati tko su lažni branitelji. Neka objave listu s imenima tih ljudi. Neka se u ovoj državi objavi i spisak lažnih invalida – i ratnih i civilnih - pa da vidimo koliko ih koristi razne povlastice na osnovi invaliditeta koji ne trpe – smatra D. Tomšić.