DANIJEL MESARIĆ (3): Djede, molim te donesi mami vešmašinu!

U POTRAZI ZA BOŽIĆNOM PRIČOM, NAIŠLA SAM NA SIROMAŠN OG DJEČAKA DANIJELA MESARIĆA (3) IZ ČAKOVCA KOJI JOŠ NE ZNA PISATI, ALI VESELO BRBLJA I ŠARA PO PAPIRU. UPITALA SAM GA ŠTO RADI, A ON JE REKAO: PIŠEM DJEDU MRAZU. NJEGOVA ŽELJA NISU BILI SLATKIŠI NITI BICIKL, VEĆ…

Djede, molim te, do nesi mami vešmašinu da ne plače dok u hladnoj vodi pere rublje na ruke!

Iako ne baš tim riječima, ali sličnim i njemu razumljivim, trogodišnji Danijel Mesarić iz Čakovca šarao je po papiru i brbljao usput svoju želju Djedu Mrazu. Nije zaželio ni medu, ni bicikl, ni slatkiše.
- Molim te, Djede, donesi mojoj mami vešmašinu, da ne plače kad u hladnoj vodi pere rublje na ruke…
Upravo ovako je glasila njegova nepovezana poruka upućena čovjeku iz bajke koji svake godine daruje dobru djecu. Kad sam posjetila njegovu obitelj u skromnoj sobici, prije petnaestak dana, primijetila sam da on nema ni dječji krevetić, ni stol za kojim bi mogla cijela obitelj sjesti i najesti se. Tek mali prostor za igru, rešo, ormar i krevet na kojem spavaju njegovi roditelji. Njegovo mjesto je bilo tu, negdje između…
Ljubavna priča
Danijelovih roditelja
Mladi nevjenčani par, 19-godišnja Dragica Nukić Tomašić i Oliver Mesarić (32) zajedno su već četiri godine. Njihovu ljubavnu priču i svoju sudbinu Dragica nam je ukratko ispričala. - Do dvanaeste godine živjela sam u Prelogu s majkom Božicom i tatom Dragutinom. Tata je jako pio i jednom me skoro zaklao nožem. Tada su me odveli iz obitelji i živjela sam u udomiteljskoj obitelji u Svetom Križu. Moju osam godina stariju sestru već su udomili kad sam bila mala i tada sam se jedva toga sjećala. Majka me redovito posjećivala. Za dvije godine umro je otac i ja sam došla na sprovod. Više se nisam vraćala k udomiteljima. Centar za socijalnu skrb pristao je da s majkom ostanem u roditeljskoj kući u Prelogu. Upisali su me u Srednju školu Prelog za zanimanje konobara, ali ja pomisao na alkohol nisam mogla podnijeti, pa sam napustila školu. S majkom sam posjećivala stariju sestru u udomiteljskoj obitelji u Čakovcu i igrom slučaja upoznala sam tada 28-godišnjeg Olivera. Bilo mi je 15 godina. Zavoljeli smo se i sa 16 već sam bila mlada mama.
Zbog toga smo preselili mojoj mami u Prelog i tu je naš sinčić Danijel proživio prva četiri mjeseca života. Međutim, došle su socijalne radnice koje su upozorile da to nisu adekvatni  uvjeti za dijete, pa smo skrparili socijalnu pomoć, moju i maminu, i preselili smo u Čakovec u iznajmljen jednosoban stan. Oliver je povremeno radio, ali sa završenom osnovnom školom sve je to bilo na kapaljku. U stanu smo bili sve do srpnja ove godine. Tada nam je stanodavac dao rok od mjesec dana da iselimo. Tražili smo stan, ali svi su tražili novac unaprijed. Kako nismo ništa pronašli, vlasnik stana nas je izbacio. U istoj ulici zamolili smo jednog poznanika da nam ustupi sobicu. On je imao gradski prostor za stanovanje. Mi plaćamo sto kuna za sobu, no, on već dugo nije ništa platio Gradu, pa ćemo izgleda svi na ulicu – tužno je rekla Dragica prije samo petnaestak dana.
Život s 400 kuna i sobica bez stola
Dok plate režije, od 1.500 kuna Dragičinih prihoda i povremenom Oliverovom zaradom, ostane im oko 400 kuna. U sobici u kojoj žive atmosfera je vrlo tužna i deprimirajuća. Nema stola, pa ono što skuhaju na malom električnom kuhalu odnesu kod susjeda kako bi se najeli za stolom, kao ljudi. Odjeću i suđe Dragica pere u malom umivaoniku. Danijel nema svoj krevet, a najveći je problem pranje rublja u zimskom periodu.
Danijel je često bio svjedok njihovih razgovora, pa je izjavio - kad su ga pitali, da želi da im Djed Mraz donese vešmašinu.
- To me čak jako rastužilo jer tako malo dijete već sve upija i jednostavno je prisiljen razumjeti neimaštinu. Nije zaželio ni čokoladu ni bicikl, već je očito i dijete pod dojmom mojih riječi kad se mužu potužim kako mi je u tim posudama teško prati rublje – rasplakala se Dragica.
- Bila sam u Gradu u kojem nisam ništa riješila u vezi preseljenja jer prostor koji su nam nudili nije imao najosnovnije priključke za domaćinstvo. Odakle nam novac da prostor osposobimo ako nemamo niti za hranu. Često se na večer pitamo imamo li što pojesti prije spavanja. Iskreno, dogodi se da nemamo. Danijel ima igračke, ali je to sve daleko od onoga što imaju druga djeca. Ja sam iskusila svu gorčinu života, a teško mi pada što to prolazi i moje dijete. Borimo se, ali dok nam više od pola tih skromnih prihoda ode za režije, ostane nam tek sitnica. To nije dovoljno ni za kruh i mlijeko. Da nemamo bake i Oliverove obitelji, bili bismo zaista gladni i na ulici – nastavila je njihovu priču Dragica.
Molim vas,
pomozite nam
U ovoj situaciji, kada mnogi bacaju rabljene stvari, mi smo prisiljeni zamoliti za pomoć u svemu, kako bismo se izvukli iz pakla neimaštine i gladi. Rastužila nas je Danijelova želja upućena Djedu Mrazu jer su njega vjerojatno, iako tako malog, dirnule moje suze kad stalno moram prati rublje na ruke, i to u hladnoj vodi. Oliver se također trudi, dobar nam je, ali stalni posao nikako da dobije.
Ako nam Djed Mraz ispuni bar Danijelovu želju, bit ćemo sretni, a vjerujem da mnogi mogu pomoći i pokloniti nam sve ono što smo naveli da nemamo. Božić ćemo dočekati kao i svaki drugi dan. Pojest ćemo nešto na stolcu i gledati televiziju. Na zid ćemo objesiti borovu grančicu s nekoliko kuglica, kao i prethodnih godina. To je sve.
Nekoliko dana nakon susreta s obitelji Mesarić, početkom prosinca, Danijelovu želju Djedu Mrazu mediji su prenijeli javnosti. Čitajući priču, mnogi su, kažu, zaplakali. Možda zbog nadolazećih božićnih dana, kada smo svi emotivno malo osjetljiviji, ali uglavnom, pogled na dječačića i neimaština u kojoj živi rijetko su koga ostavili ravnodušnim. Više stotina ljudi reagiralo je na priču koja se za samo dva tjedna pretvarala u Danijelovu božićnu bajku. Uslijedile su donacije i paketi…
Danijel dobio
perilicu i njegova mama više ne plače
- Kad smo ušli u sobu obitelji Mesarić, moj 4,5-godišnji sinčić Branko zbunjeno se ogledavao po skromnoj prostoriji u kojoj živi dječak Danijel o kojemu sam mu pričao. U rukama je nosio svoj veliki kamion, jedan od mnogih koji su za ljetnih dana „u pogonu“ po našem dvorištu. Smatrao sam da je dobro da vidi razliku u kakvim dobrim uvjetima on živi, a u kakvima neka druga djeca. U kombiju smo u subotu malom Danijelu i njegovim roditeljima direktno iz prodavaonice dovezli novu perilicu, slatkiše i igračke- rekao je 43-godišnji izolater Željko Pakšec iz mjesta Moravče blizu Sesveta.
- Iskreno, kada smo čuli za Danijelovu priču, moja supruga Snježana i ja nismo razmišljali ni trenutka. Ona je upravna pravnica, a ja imam firmu i svaku godinu prištedimo nešto novca. Izdvojimo jedan dio i obvezno darujemo onima kojima je potrebno – rekao je skromno Željko koji ne krije da bismo svi morali malo pogledati oko sebe i pomoći gdje se god može.
Osim nove, Danijel je dobio i tri malo korištene perilice, od ljudi iz Splita, Pušćina i Čakovca.
Mama, kaj je Deda Mraz dobil moje pismo?
Mališan je dignuo na noge čitatelje od Dubrovnika do Istre, Njemačke, Švicarske i Nizozemske. Ne zna još brojiti, ali kad bi znao, čitateljima bi zacijelo pobrojao sve što je dobio. Osim perilica, dobio je preko 50 paketa odjeće, obuće, hrane, igračaka, kozmetike.
Dobio je svoj krevetić, namještaj, posuđe, jednostavno - dobio je sve o čemu je do tada samo mogao sanjati. Zbunjeno je gledao oko sebe i u jednom trenutku rekao: Mama, kaj je Djed Mraz dobil moje pismo?
- Dobio je, sine – rasplakala se majka Dragica koja ni sama nije očekivala ovakav odaziv.
- Hvala vam, dobri ljudi, oduvijek sam živjela u siromaštvu, a sad nam jedna priča u novinama mijenja cijeli život. Vjerujte, sada sam svoga muža prvi put vidjela da je zaplakao. Borili smo se, ali kad se mladi ljudi zavole, jednostavno je put mnogo teži ako nemaš podršku ni od koga. Ja ju nisam imala.
Prema svemu sudeći, noćna mora ove mlade obitelji trebala bi završiti.
Na njihov račun sjelo je oko 20 tisuća kuna koje su oni spremni uložiti u jedan prazan neuređen prostor i tako riješiti svoj smještaj. Oko njihovog stambenog pitanja prvi se zainteresirao zamjenik župana Međimurske županije Matija Posavec koji je od početka pratio cijelu akciju.
- Oduševljen sam kako jedna priča sa samo malo dobre volje može dobiti pozitivan preokret. Da, bio sam stalno tu, ako zaškripi prilikom traženja smještaja. Međutim, gradonačelnik Šalamon reagirao je onako kako sam i očekivao.
- Ako je cijela Hrvatska pomogla, ni Grad neće zatajiti. Na smještaj čeka još nekoliko obitelji koje su u sličnoj situaciji. Međutim, ovo su sad neke druge okolnosti. U roku sedam dana dobit će veći prostor dostojan stanovanja jedne obitelji – rekao je Šalamon i već istog dana obitelj je dobila dozvolu za korištenje još dvije prostorije uz sobičak u kojem su živjeli. Gradonačelnik je obećao da će se sredstvima Grada prostor urediti, a oni neka novac koji su dobili korisno utroše na stvari koje su im potrebne.
Božić je na pragu, Dragica i Oliver sa svojim sinom raduju se danima koji dolaze i, zahvaljujući dobrim ljudima, raduju se budućnosti.
Zinka Čižmešija
Snimio D.Lesar