SUSRETI: Obitelj Čituš iz Donje Dubrave

Devetogodišnja Stefani Čituš, otkada zna za sebe, borac je za život. Rođena je s rupicom na srcu i krvarenjem u mozgu. Kad je bila mala, nije mogla govoriti kao sva ostala djeca. Bila je neumorna i uporna. S roditeljima je prevalila milijun kilometara, vježbala, učila, da bi danas normalno hodala i mogla izgovoriti prvu životnu riječ – mama. Uspjela je. Uz pomoć logopeda, stručnjaka i obitelji. Danas je učenica drugog razreda osnovne škole. Od ostalih učenika jedino se razlikuje po tome što ima asistenta u nastavi. Marljivo uči i vrlo dobra je učenica. Otežano govori, ali izgovara sve riječi. Bez ikakvih kompleksa igra se i raste sa svojim vršnjacima. U svakoj situaciji zna se izboriti za sebe.
Zašto se to nama događa?
Iako je iza njih bio prvi porod sina Vilima teškog gotovo četiri kilograma, mladi bračni par Valerija i Vladimir Čituš iz Donje Dubrave prije devet godina nisu ni tren dovodili u sumnju da bi im se drugo dijete moglo roditi hendikepirano jer je trudnoća tekla u redu.
- Kad sam se na dan poroda pojavila u rodilištu, nisam imala trudove, ali ni danas ne znam je li liječnica trebala što napraviti s obzirom na sumnjivo mutnu plodnu vodu. Stefani se rodila na večer, kad su mi dali drip, i pet je dana provela u sobi za nedonoščad iako je imala preko tri kilograma. Izdajala sam svoje mlijeko i nosila joj. Snimke su kasnije pokazale da se nazire ugrušak krvi u mozgu i kako dijete bude raslo, oštećenje tijela bit će vidljivo. Tako su nam rekli. Nismo znali ni kakva oštećenja ni koliko. Otkucaji srca bili su joj duplo veći i imala je rupicu na srcu. Preporučili su nam odmah odlazak na Rebro, specijalistu za srce, ali i vježbe rastezanja. Zbog srca nismo mogli obavljati vježbe jer se nije smjela umarati, a ni plakati. Nikad nam nije objašnjeno kako je tijekom rođenja došlo do krvarenja u mozgu, ali specijalist nam je rekao da se to najvjerojatnije dogodilo fizičkim naporom, prilikom samog rođenja. Pitali smo se zašto se to događa upravo nama.
Život nam se
promijenio u trenu
U obitelj je stigla hendikepirana djevojčica, ništa manje voljena i poželjna nego da je bila sasvim zdrava. Ipak, pred nama je stajao dug put – rekla je danas 32 -godišnja mama Valerija, trgovkinja po struci.
Odlazak u bolnicu Rebro ispunio ih je neizvjesnošću jer nisu znali u kakvom je stanju srce nekoliko tjedana stare bebe. Liječnik im je rekao da
rupica na srcu može i ne mora smetati fizičkom naprezanju.
- Jedno vrijeme liječena je kapima, njima smo smirivali jake otkucaje. Kontrolirali smo stanje svakih šest mjeseci. To je trajalo sve do četvrte godine i rupica se polako počela zatvarati. Liječnik je rekao da stanje zadovoljava. Na sreću, operacija nije bila potrebna jer je tada mogla biti rizična – sjeća se mama svakog detalja.
Da je samo srce
Liječnica nas je još u rodilištu uputila na Goljak, rehabilitacijski centar za govorne i motoričke smetnje u Zagrebu. S obzirom na stanje njezinog srca, naše pravo životno putovanje na putu njezinog ozdravljenja počelo je kad je Stefani navršila deset mjeseci. Primijetili smo da lijevu šaku ručice drži zatvorenu. Nismo ju čuli da plače jer joj je ispuštanje glasova vjerojatno činilo napor – uključio se u razgovor tata Vladimir.
Centar za program majka - dijete odvijao se svaka tri mjeseca po deset dana i Valerija je sa Stefani odmah prihvatila taj program. Prva dva boravka bila su joj stresna jer kao mala beba vježbe nije prihvaćala, a nije smjela plakati radi srca.
Shvatila je da je to njezina životna borba
Korak po korak učinio je svoje. Kao da je u jednom trenutku shvatila da je to zapravo njezina životna borba. Defektolog, logoped, fizioterapeut, soba za senzoriku - sve je to postalo dio njezinog života. Nije mogla puzati zbog oštećene lijeve strane tijela, cijelim stopalom stati na površinu, već je lijevom nogom hodala po prstima. Tri i pol godine napornih vježbi u centru i kod kuće omogućile su da Stefani normalno prohoda, uz neznatne nedostatke. Tu i tamo bi posrtala, međutim, volja da bude kao sva ostala djeca učinila ju je vrlo upornom, što su svi primjećivali. Od prve godine života, nikad se nije odupirala vježbama, već naprotiv, prilagođavala se svakom novom izazovu. Naučila je puzati, padati, dizati se, stajati, hodati, koristiti lijevu stranu tijela. Pažljivo je slušala što joj govore stručnjaci. Svi su se čudili takvoj pažljivoj poslušnosti. Nakon četvrte godine, rehabilitacija na Goljaku prestaje, a put se nastavlja liječenjem u Varaždinskim toplicama.
Izgovorena je i najljepša riječ – mama
Fizički je napredovala, ali njezin govor još uvijek se svodio na ispuštanje neartikuliranih glasova. Željela je ispustiti glas, ali nije išlo. Ipak, jednom se dogodila riječ – mama.
- Kao roditelj se nađeš u svemu, nije ti žao nijednog trenutka, a onda saznaš da u našoj bolnici, na našem području djeluje samo jedan logoped – razočarana je bila mama Valerija.
Zakoračila je u petu. Slijedi put u Varaždinske toplice, pa je u bazenima dva puta tjedno vodenom terapijom vježbala mišiće. Bazen i dvorana, dva puta na tjedan autom, 220 kilometara tjedno, oko tri sata. Voljela je bazen i kupanje, terapiju s logopedom. Tada su saznali za Centar za odgoj i obrazovanje Slava Raškaj u Zagrebu.
Putovanje u Zagreb 2.000 puta
- Raspitali smo se i dobili dozvolu da može pohađati vrtić pa smo ipak odabrali svaki dan relaciju od Donje Dubrave do Zagreba, a ne njezin ostanak tijekom tjedna u Centru. Zato smo se pet radnih dana u tjednu dizale u pet ujutro, autom išle do Koprivnice, pa nastavile vlakom do Zagreba. Svaki dan odradile smo radnu smjenu i prevalile 300 kilometara. I tako dvije i pol godine. Treću godinu već je bila spremna za adaptaciju u normalan vrtić u Donjoj Dubravi. Govor se polako obogaćivao novim riječima, Stefani je voljela i uključivala se u sve aktivnosti. Tada smo još godinu dana, u vrijeme pred školu, tri dana putovale u Zagreb, a dva dana išla je u vrtić u svom mjestu. Moji roditelji čuvali su Vilima, a suprug je mnogo radio. Svi zajedno vidjeli smo se tek na večer – nastavlja Valerija svoju priču.
Prvi razred uz
asistenta u nastavi
U Zagrebu je Stefani sa sedam godina dobila preporuku da je spremna za normalan polazak u prvi razred, ali uz asistenta u nastavi po prilagođenom programu. U Ministarstvu obrazovanja raspitali su se za mogućnost dobivanja asistenta, u čemu im je pomogao međimurski dožupan Matija Posavec. Stefani je uz asistenta normalno krenula u prvi razred. Među vršnjacima se vrlo dobro snašla, a prijatelji su je prihvatili. Nađe se tu i tamo da joj se netko naruga, ali ona je spremna i na to, iako uz dozu tuge. Malo joj je naporno što poslije nastave i danas dva puta tjedno putuje s mamom u toplice i jednom tjedno logopedu u Koprivnicu, ali što je starija, to još jače prihvaća da se mora nastaviti boriti za svoje zdravlje.
Osim toga, jednom tjedno već dvije godine polaznica je terapijskog jahanja u Hodošanu. Iznad svega, zavoljela je konje. To su roditelji trenutno prekinuli jer jednostavno vremenski ne stignu.
Bioenergija i ljubav prema Vilimu
Tijekom cjelokupnog liječenja imali su više terapija bioenergijom, čak su u Zagrebu posjetili čuvenog bioenergetičara iz Maroka Meki Torabija.
Redovno ljetuju na moru jer Stefani obožava pješčane plaže i skupljanje školjaka, a to je jedna od rijetkih prilika da svi budu na okupu. Stefani obožava svoga starijeg brata Vilima koji je svih tih godina, za njezina liječenja, mnogo vremena proveo kod bake Vere i djeda Andrije. To mu ne smeta da bude svestran i odličan učenik. Vilim je ponosan na Stefaninu hrabrost i svako malo joj priđe da je zagrli.
Suprug Vlado nam je sve omogućio
- Večeri i blagdani su jedina prigoda da budemo svi zajedno jer suprug puno radi, da bi nam mogao osigurati sva ta terapijska putovanja i druge potrebne aktivnosti. Uz sve što smo prošli u ne baš sjajnim vremenima, uspio je ostati uspješan poduzetnik aluminijske bravarije. Kupili smo kuću i u goricama, pa sad češće boravimo na svježem zraku. Često se pitam odakle smo i Vlado i ja smogli toliko snage za našu borbu. On je divan otac i obožava nas – Valerija hvali svoga supruga.
Kao roditelji,
nikada nećemo
posustati
Kao roditelji, nikad nismo posustali ni podcijenili našu djevojčicu, naprotiv, pokazujemo svijetu kako se svi zajedno moramo brinuti o hendikepiranoj djeci i da će ona sve to znati cijeniti i prihvatiti život.
Osim toga, kad imaš hendikepirano dijete, naučiš drugačije gledati na svijet, cijeniti dobrotu, nesebičnost i pronaći istinske prijatelje koji te razumiju i uvijek uskaču ako zatreba. Svojim donacijama redovno sudjelujemo u brojnim humanitarnim akcijama. Valerija i ja jednostavno to želimo i možemo – oglasio se Vladimir.
Mala heroina prkosi životu
Stefani je zbog svega toga odrasla prije svojih vršnjaka. Možda to ne može još uvijek izreći onako kako bi željela, ali ona je svojom hrabrošću i upornošću pokazala da je borac za život i postiže svoj cilj. Korak po korak, riječ po riječ, osmijeh po osmijeh.
Iznad svega, osoba je koja će se uvijek znati, uz pomoć svojih najbližih, nositi sa životom. Svojim ponašanjem ukazuje ljudima oko sebe da živi drugačije, ali zbog svog hendikepa ne vrijedi manje nego ostali ljudi.
Mala heroina samo je jedna od mnogih u Međimurju koja gotovo nezapaženo prolazi svoj trnovit put, ali život će joj to zasigurno vratiti.
Zinka Čižmešija