U POVODU IMENA ČAKOVEČKE GIMNAZIJE

Čakovec kao da ne može bez skandala. Kako čitamo u Međimurju od 22. prosinca, sada je povod vraćanje imena čakovečke Gimnazije, imena koje je ukinuto 1990.: Gimnazija Josipa Slavenskog. To je ime svjetski poznatog hrvatskog skladatelja rodom iz Čakovca. No skupina nepoznatih “bivših profesora” (a riječ je vjerojatno o njih dvojici ili trojici) protivi se povratu tog imena.
Kada se davne 1967. prvi put najavilo da će čakovečka Gimnazija, u povodu desete obljetnice smrti Josipa Štolcera Slavenskog, dobiti njegovo ime, dr. Zvonimir Bartolić napisao je hvalospjev u njegovu čast kao našoj “internacionalno priznatoj vrijednosti ... dakle nešto što smo rijetko kada u povijesti mogli pokazati”. Prema nekojima, piše Bartolić, Slavenski je “najznačajnija glazbena ličnost koju su dali Južni Slaveni (Turkalj)”. Bartolić stoga pozdravlja tadašnju odluku Muzeja Međimurja da u prosincu te 1967. godine otvori memorijalnu sobu Josipa Slavenskog, te da se na njegovoj rodnoj kući postavi spomen-ploča, kao i da čakovečka Gimnazija dobije njegovo ime (vidi: Z. Bartolić, Za vuglom provincija, Zrinski, 1978., str. 385).
Šaljući mi na poklon spomenutu knjigu, Bartolić je u posveti napisao: “Provincija se žilavo drži, u nama i oko nas”. Kao da je već tada naslućivao što će se događati s imenom Josipa Slavenskog.
Međimurski biografski leksikon o Josipu
Slavenskom
Skladatelj Josip Štolcer Slavenski osnovnu i građansku školu završio je u Čakovcu, a glazbenu poduku u Varaždinu - piše u nedavno izašlom Međimurskom biografskom leksikonu autora Vladimira i Janka Kalšana. O njemu su oni objavili najduži tekst. Od 1913. do 1916. studirao je u budimpeštanskom konzervatoriju, da bi 1920. upisao konzervatorij u Pragu, gdje diplomira 1923. Dvije godine predaje na srednjoj glazbenoj školi u Zagrebu, a zatim je dobio posao u Beogradu, među ostalim i kao profesor na Muzičkoj akademiji. U Parizu je 1925. potpisao ugovor s najvećom europskom nakladničkom kućom Schotts Söhne iz Mainza, koja mu je do 1932. tiskala 12 instrumentalnih djela i 21 zbornu skladbu. Na svjetskom festivalu komorne glazbe u Donaueschingenu 1924. dobio je prvu nagradu za svoj I. gudački kvartet i stekao međunarodni uspjeh. Međimurje i međimurska narodna pjesma bila je trajno vrelo njegova nadahnuća. Bio je aktivan član Hrvatskog društva Međimuraca u Beogradu. Dao je nemjerljiv doprinos uvrštenju hrvatske glazbe u suvremene tokove europske glazbene kulture, što ga je učinilo nezaobilaznim dijelom hrvatske i svjetske kulturne baštine - ističe se u Leksikonu.
Nekome smeta ime Slavenskog
Prije dvadesetak godina spletom okolnosti nestalo je ime Slavenskog s naziva čakovečke Gimnazije. Inače se zna kako se to tada radilo i tko je masovno “nadijevao” širom Hrvatske ime Mile Budaka (što se u Međimurju srećom nije dogodilo).
No u godini proslave 50. obljetnice Gimnazije oživjela je ideja da se školi vrati ime Josipa Slavenskog. Nastavničko vijeće je taj prijedlog jednoglasno prihvatilo. Nadležna upravljačka tijela Grada i Županije su to odobrila, pa je međimurski župan 17. travnja 2012. potpisao Odluku o promjeni naziva Gimnazije Čakovec, pa novi naziv glasi: Gimnazija Josipa Slavenskog Čakovec. Međutim našlo se pojedinaca u Čakovcu koji su protiv vraćanja imena Slavenskog, pa u svojem članku u Međimurju pitaju “čemu služi ponovno nadijevanje imena koje je tijek demokratskih promjena u školstvu otklonio prije 20 godina? Čemu ova retardacija i za čije interese se ona javlja?”
Kritičari, koji uostalom nemaju smjelosti da se javno potpišu, sitne su duše čija imena zna bar polovica građana Čakovca, podlo podmeću da je to “samo nostalgični pokušaj da se ožive neke mantre iz vremena ‘bratstva i jedinstva’.” Ti anonimni ‘bivši profesori’ nazivaju postupak vraćanja imena Slavenskog ‘svojevrsnim inatom’. Za njih je to “podvala koja je svojstvena odavno prevladanom komunističkom i udbaškom sustavu”. Da čovjeku stane pamet! Zloća sikti iz njihovih objeda.
Retorika hrvatske
ultradesnice
Hrvatskoj, i međimurskoj, javnosti poznata je ta retorika hrvatske ultradesnice koja se prikriva tobožnjom obranom hrvatstva. To se vidi iz svakoga njihovog postupka širom Hrvatske. Pogledajte samo njihovo glavno glasilo - neću ga imenovati - javno su prozvali i napali čak i generale Gotovinu i Markača jer se, nakon oslobađajuće presude u Haagu, nisu žestoko okomili na aktualnu hrvatsku vlast. Tako misle i njihovi prirepci u Međimurju.
Kritičari novog imena čakovečke Gimnazije, istina, nevoljko priznaju skladateljsku veličinu Josipa Štolcera Slavenskog, ali nešto ih smeta kad su tako bijesni. Što ih smeta? Zašto to javno ne kažu? Možda ih smeta nešto u obiteljskom životu Josipa Slavenskog. Ako je tako, a neki poznavatelji prilika u Čakovcu smatraju da je upravo o tome riječ, zašto se kritičari o tome javno ne očituju? Ali neka se onda javno očituju kritički i o Miroslavu Krleži, velikanu hrvatske književnosti i kulture. Neka mu spočitnu njegovu Belu. (A ja se ponosim što me Bela jednom, davne 1947., pozvala da zajedno nastupimo na priredbi o Krležinoj lirici). A što ćemo sa Starčevićem i njegovom majkom? I tako dalje.
Takvi poput čakovečkih nepotpisanih pamfletista, pokušali su prije petnaestak godina (1996.) u Hrvatskom saboru ukinuti ime Vladimira Nazora s naslova državne nagrade za životno djelo, jer je, zna se, Nazor bio predsjednik ZAVNOH-a.
Nadam se da će se kulturna javnost Međimurja, pogotovo prosvjetni radnici, odlučno suprotstaviti naletu milebudakovskih pojedinaca s krajnje desnice u vlastitim redovima.
Ivo Horvat,
Zagreb