Arhiva 22.05.2013. 00:00. Zadnja izmjena: 25.02.2016. 11:22.

DAVOR LOVAČ IZ DRŽIMURCA ČEKA BOŽJU MILOST

Kad mi je najteže, jednom rukom držim glavu, drugom upalim kosilicu i kosim travu. Gušim se od trave i od položaja glave, ali ionako vjerojatno teško da ću dočekati rehabilitaciju… godinu dana ne mogu čekati!!
Ovim riječima svoju životnu borbu, teško izgovarajući riječi, opisao nam je 43-godišnji Davor Lovač iz Držimurca, kako je i sam rekao - „čekajući božju milost“. Davor Lovač do pred tri godine bio je zdrav čovjek, zaposlen kao parketar i manje-više zadovoljan svojim životom.
- Od 24. godine živim s bakom Evom (84) jer je u to vrijeme djed obolio od raka, pa sam od roditelja, koji žive u istom selu, preselio da joj pomognem. Radio sam cijelo vrijeme, posljednje kod parketara privatnika čija je firma otišla u stečaj, pa sam ostao bez posla - rekao je Davor.
- Otprilike prije tri godine, sjedeći jedne večeri u fotelji pred televizorom, glava mi se jednostavno počela lagano spuštati na grudi, a ja nisam imao snage podići je. Baka me pitala jesam li zadrijemao. Tada sam glavu podignuo rukama… Jako sam se uplašio. Bilo je sličnih simptoma i na poslu, posljednji mjesec dok sam radio, ali sam na Hitnoj dobio injekciju - kao ukliještio mi se živac, propuh me uhvatio, da bi se popravilo. Shvatio sam da sam obolio, ali tad sam završio na Zavodu za zapošljavanje, bez posla, ovisan o staroj baki. Roditelji su u mirovini, jedva i oni preživljavaju. Krenuo sam na pretrage. U Čakovcu nisu znali što mi je. Onda mi je mama rekla da me kao desetogodišnjaka ugrizao stršljen, a naveo sam i da sam imao dvije saobraćajke prije pet godina.
Međutim, glava me nikad nije boljela, nisam imao nikakve smetnje iako od jedne nesreće imam četrnaest šavova. Iz Čakovca sam otišao privatnom neurologu u Zabok i napravio sedam pretraga. Ponovo slijedi nalaz da je sve u redu, sa sumnjom u Parkinsonovu bolest. No, bolest nije potvrđena. Glava mi je počela padati sve češće, pa sam završio na pregledu u KBC-u Rebro. Tamo su mi rekli da bih za pretrage došao na red tek za godinu dana i uputili me privatniku koji mi daje injekciju botoxa. Iako bez novaca, platio sam je 2.500 kuna. Nije pomogla.
Liječnica mi je rekla da trebam jaču dozu, ali nisam imao 3.600 kuna, pa sam odustao. Nakon toga, naglo mi se pogoršalo… - sa suzama u očima prisjetio se Davor početka prošle godine, otkad mu je život nepodnošljiv. Sve je teže počeo disati i govoriti. Auto mu stoji u dvorištu, ali više ne sjeda u njega. No, tih se dana ipak odvezao do obale Drave, u namjeri da se ubije.
- Uzeo sam sa sobom šaku tableta i litru rakije iako ne konzumiram alkohol. Zatvorio sam se u auto i gledao u vodu. Tada se nešto u meni prelomilo. Otvorio sam vrata, sve bacio u vodu i odlučio sam se dalje boriti.
U tom trenutku nisam ni sam znao kako ću dalje, bez novaca, bez prave pomoći – očajno je ispričao.
Kod svoje liječnice u Maloj Subotici zatražio sam uputnicu za Varaždinske toplice. Liječnik me uputio u Bolnicu sestara milosrdnica u Zagreb. Iz te bolnice ponovo sam išao privatniku koji uspostavlja dijagnozu. Huntingtonova koreja, bolest za koju nema lijeka i od koje obolijeva nekoliko na milijun ljudi. Rekli su da u Hrvatskoj ima samo nekoliko oboljelih od te bolesti. Prije dva mjeseca Davoru se stanje naglo pogoršalo i proveo je jedanaest dana u Vinogradskoj bolnici u Zagrebu. Kad se svjetlo ozdravljenja konačno ukazalo, tama administrativne „cake“, ako mu netko ne pomogne, mogla bi ga stajati života.
- U Vinogradskoj sam proveo jedanaest dana i dobio sam novu dijagnozu. Na sreću, ne onu prijašnju, već mi liječnici utvrđuju „distoniju“ koja se liječi rehabilitacijom.
U cijeloj agoniji bio sam sretan, spuštene glave, ali veseo, pohitao sam po uputnicu za Varaždinske toplice. Međutim, kad sam tamo došao na pregled, liječnik mi je rekao da za mene nema mjesta, da na uputnici ne piše „hitno“. Rekao je još da je sve tako krcato i da svoju majku hoće smjestiti u bolnicu, ne bi mogao. Potonule su mi sve lađe. Vratio sam se svojoj liječnici po riječ „hitno“, ali rekla je da se ništa na uputnici ne može promijeniti.
Kod kuće sam se rasplakao. Godinu dana ne mogu čekati rehabilitaciju, gušim se, ne mogu govoriti, glavu podižem rukama. Nemam novaca, nemam nade. Imam samo svoju staru baku. Da nemam nju, ponovo bih do rijeke… - tužnim riječima završio je Davor svoju priču, spuštene glave jer je nema snage držati uspravno. Zbog riječi „hitno“, koju mu ne žele napisati, Davor je prepušten svojoj sudbini.
Zinka Čižmešija
Snimio D. Lesar

Izvor: 3030