Arhiva 28.05.2013. 00:00. Zadnja izmjena: 25.02.2016. 11:22.

NATAŠA ŠTEFANEC: Jesu li Zrinski ipak gubitnici?

U ovogodišnjem programu obilježavanja Dana Međimurske županije i Spomen-dana pogibije Nikole Zrinskog i Frane Krste Frankopana bilo je svega i svačega.
Od domoljubnih prenemaganja, do slavljenja mitomanske prošlosti, ali uglavnom ničeg što već nismo vidjeli - vjerojatno nitko ne bi ni primijetio da smo objavili fotografije događanja s proslava otprije dvije, tri godine ili prepisali prošlogodišnje govore... Ipak, ovaj se put u čakovečkom Centru za kulturu čulo i nešto novo, nešto što je i kod manje pažljivog slušatelja moralo izazvati pozornost. Bio je to referat povjesničarke Nataše Štefanec iz Čakovca, doktorice znanosti, izvanredne profesorice na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Referatu pod naslovom “Obitelj Zrinski kroz povijest: mučenici ili duga uspješna priča” cilj je bio propitati kako danas doživljavamo i koristimo Zrinske te potaknuti na razmišljanje kako napraviti korak dalje. I zaista su neke stvari bile propitane - do te mjere da su čak i iz Ureda predsjednika Ive Josipovića, koji je i sam pažljivo slušao izlaganje, zamolili autoricu da im pošalje referat.
Zrinski nisu znali da ginu za Hrvatsku
Autorica je u uvodnom dijelu podsjetila da danas gotovo svako mjesto u Hrvatskoj - od Dubrovnika do Vukovara, ima trg ili ulicu nazvanu po Zrinskima. Pitajući se odakle takva njihova važnost, dr. Štefanec tvrdi da je neupitno da su Zrinski bili iznimno važna okosnica oko koje su se u stoljećima srednjeg i ranog novog vijeka odvijala povijesna događanja na prostorima koje danas nazivamo hrvatskima. Međutim, oni danas ne bi bili toliko popularni da se od XIX. stoljeća, preko niza političara, povjesničara i društava nije sustavno pokušavalo razviti kult Zrinskih koji su sve više postajali simbol ujedinjene Hrvatske, borbe za hrvatsku slobodu i samostalnost te borbe za pravdu. S vremenom, popularnost Zrinskih rasla je, a najjači momenti u stvaranju kulta Zrinskih bili su pogubljenje Zrinskog i Frankopana te njihovo mučeništvo. Njihova je smrt tumačena kao nedužna smrt za Hrvatsku, mada Zrinski tada nisu znali da ginu za Hrvatsku, posebno ne za Hrvatsku u današnjem smislu. Emocionalno najsnažnija poruka stvaranja takvog kulta bila je da smo se mi (Hrvati) i Zrinski uvijek morali braniti od napada i ugnjetavanja stranaca, da smo mi (Hrvati) i Zrinski u povijesti stalno umirali za ideju pravde i hrvatske države pred nepravednim napadima drugih, često susjeda... Zrinski su tako postali simbol hrvatske patnje.
Zašto slavimo pogubljenje, a ne život?
- Gdje su tu Zrinski, a gdje je planska upotreba Zrinskih u političke i ideološke svrhe i zašto je i danas toliko važan i naglašen taj jedan moment pogubljenja i mučeništva, a ne ostali vidovi njihova života, i to stoljećima iznimno uspješna života, pita se autorica u referatu i upozorava da su Zrinski ponajprije bili feudalci, članovi najvišeg društvenog sloja, i da je njihov temeljni identitet bio identitet aristokrata (magnata), pripadnika najviše društvene elite, po rođenju. Pet stoljeća bili su pripadnici europske elite, a tako visok status mogao se stjecati i održavati samo discipliniranom i dugoročnom strategijom - danas dobro znamo kako je teško imati strategiju, a posebno dugoročno uspješnu strategiju. Bili su prisutan i željen gost na europskim dvorovima, a mi danas svi vrlo dobro shvaćamo kako je teško biti dugoročno i u visokom statusu prisutan u najjačim europskim centrima. Nadalje, tvrdi autorica, Zrinski su preko svojih izaslanika, plaćenih informatora, brojne rodbine, prijatelja, špijuna i slugu, dobivali važne (i tajne) političke i ekonomske informacije s dvorova i iz centara moći u srednjoj Europi i šire.
- Pretpostavljam da je i uz današnju tehnologiju hrvatskoj diplomaciji iznimno teško postići takve elitne rezultate, a Zrinski su to postigli u vrijeme u kojem Hrvatsko-Slavonsko Kraljevstvo nije posjedovalo niti razvijalo svoju internu diplomatsku i informativnu službu... Bili su obrazovani, poznavali su brojne jezike jer je i to bio preduvjet opstanka u Europi. Kako mi danas stojimo s jezicima, znademo li danas kako upravljati velikim ekonomskim sustavima? Zrinski su znali upravljati ekonomskim sustavom od Jadrana do Gradišća u čijem je centru bilo Međimurje, i to uz stoljeća osmanske opasnosti na granicama njihovih posjeda. Autorica referata upozorava kako se danas još uvijek inzistira na pogubljenju koje je ponajviše bilo rezultat nesretne Nikoline smrti u Kuršanečkom lugu, koja je na čelu magnatske pobune ostavila hrabrog, ali nepripremljenog i ipak pomalo naivnog Petra. Ta je nesretna i doista tragična i teška epizoda bila jedina veća pogreška i kriva procjena u pet stoljeća obiteljske povijesti. Imala je velike povijesne posljedice po naš prostor i po Zrinske...
Bili su sve, samo ne
mučenici...
- Od školovanja sam slušala priče o pogubljenju i mučeništvu Zrinskog (i Frankopana), a oni su stoljećima, do tog jednog trenutka, bili dinasti, veleposjednici i aristokrati, dakle - sve, samo ne mučenici...Na kraju, u sasvim odgojno-obrazovnom smislu, je li primjerenije naglašavati samo tu jednu neuspješnu epizodu i odmalena podsjećati na moment neuspjeha i gubitništva koji nužno rezultira osjećajem manje vrijednosti i ugroženosti sa svih strana ili je primjerenije tijekom povijesti obitelji Zrinski učiti što je sve potrebno da bi se u europskom prostoru zauzela bolja pozicija, zašto ne i jedna među vodećima?
Zrinski nude obilje materijala za učenje o tome kako biti kozmopolit, otvoren, ali oprezan, samosvjestan i hrabar do razine drskosti, odgovoran, organiziran, obrazovan, kako dugoročno opstati među najjačima u Europi.
Svima nama prepuštam odlučiti hoćemo li još uvijek inzistirati na jednom događaju ili sustavno uvesti i druge, optimističnije primjere i interpretacije te se u javnom životu i obrazovanju pozabaviti kompleksnijom poviješću Zrinskih. Povijest je uvijek subjektivan konstrukt. Ako joj, unatoč tome, danas i dalje ostavljamo ulogu učiteljice života, možda bi bilo bolje da nas usmjerava prema praktičnosti, nego tužnim emocijama, zaključila je doktorica Štefanec u svom referatu.
V.Trstenjak

Izvor: 3031