Zrinski: moramo li svi misliti isto?

U listu Međimurje objavljen je članak u kojem me se, u nedostatku pravih argumenata, napalo osobno, i to skrivajući se iza imena institucija. Unatoč spominjanju falsifikata nije osporen niti jedan moj navod. Primjerice, nikad nisam kazala ni napisala riječi „domoljubno prenemaganje“ i „slavljenje mitomanske prošlosti“ . To nije moj stil. Navodi se da sam kazala da „Zrinski nisu znali da ginu za Hrvatsku“, a upravo zbog preciznosti kazala sam da „Zrinski nisu znali da ginu za Hrvatsku u današnjem smislu“. Naime, Hrvatska iz vremena Zrinskih nije današnja Hrvatska, to su dvije različite prostorne i političke cjeline. Osim bazičnih povijesnih činjenica trebalo bi znati i citirati, a ne vaditi stvari iz konteksta.
Pišem pod svojim imenom. Anonimni autor, kojem slutim identitet, samo potvrđuje moje riječi sa svečanosti. Kad su u pitanju Zrinski, nikad se ne radi samo o istraživanju povijesti jer za to treba sjediti u arhivima. Tu se često radi o iskorištavanju povijesti, pa i o monopolu na tumačenje povijesti koji bi neki željeli pridržati. Voljela bih da autor sjedne u arhiv nekoliko godina i znanstveno obradi „Zrinsko-frankopanski otpor“ koji spominje. Možda bi doznao nekoliko znanstvenih činjenica. Da se radi o mnogo širem protuhabsburškom otporu u kojem je sudjelovalo više ugarskih nego hrvatsko-slavonskih najviših dužnosnika (na čelo otpora su po logici interesa i sposobnosti dospjeli Zrinski kao utjecajni magnati u zemljama Krune Sv. Stjepana). Doznao bi da Petra Zrinskog, posebno nakon pregovora s Osmanlijama, nije podržala Katolička crkva na hrvatsko-slavonskom prostoru niti većina našeg plemstva jer su Crkva te većina plemstva, gradova i krajišnika tada ostali lojalni Habsburgovcima- to se rjeđe spominje u javnosti. Hoćemo li i na sve njih primijeniti neznanstvenu logiku i propitivati njihovo hrvatstvo jer se nisu pridružili Zrinskima i Frankopanima? Svodi li se istraživanje povijesti na prebrojavanje Hrvata u prošlosti, ali i u sadašnjosti, kao što to radi anonimni autor? Kao znanstvenica, to ne činim. Logiku razmišljanja i djelovanja u srednjem vijeku ili ranom novom vijeku, u starim poredcima, ne možemo primjenjivati na moderna i suvremena društva, na nove poretke 19. i 20. Stoljeća, jer se radi o različitim doživljajima svijeta i osobnog identiteta. Literatura je obilna, samo treba čitati.
Pojedinci, društva, udruge i zajednice oduvijek koriste i adaptiraju dijelove povijesti u razne ideološke, političke, reklamne, poslovne i druge svrhe. Primjerice, od 19. stoljeća, u kojem nastaju nacije, odabrane povijesne događaje i osobe iz dalje prošlosti pretvara se u emocionalno nabijene nacionalne simbole. Povjesničari istražuju kako se i zašto konstruira te simbole. Anonimni autor i danas koristi ondašnju retoriku. Insistira na emocijama („Ne dopustimo da netko iščupa iz srca hrvatskog čovjeka…“), uvodi vjerske metafore i svece, štoviše, nacionalnu problematiku interpretira kroz vjersku. Uvodi i element neprijatelja i prijetnje. Opet nas netko napada. Kad nema vanjskog tu je unutarnji neprijatelj (to sam ovaj put ja) koji će nam iščupati srce i slično. I sam ukazuje kako razne nacije slave svoje mučenike i imaju svoje simbole, ali to uopće nije sporno. Pogledajmo i nama susjedne nacije. Neke slave najpogubnije epizode iz svoje povijesti, a neke su raznolikije u odabiru motiva te imaju i optimistične simbole s kojima se poistovjećuju i u kojima nalaze snagu (od Kosovog polja do Prešerna). Sve nacije slično grade simboliku koja često nije utemeljena u činjenicama. Sporno je kada se takvo simboličko značenje prezentira kao povijesna činjenica. Anonimni autor niže stavove političara i povjesničara iz 19. stoljeća koji su krenuli s nacionalnim veličanjem Zrinskih i oblikovanjem kulta te nastavlja njihovom logikom, ali to nije historiografski nego politički diskurs. Što reći? Autor ima pravo promovirati svoje interese, ali nema pravo neosnovano vrijeđati drugačije mišljenje. Doduše, anonimni autor nije shvatio sljedeće. Moje izlaganje nije bilo toliko usmjereno protiv kulta Zrinskih koliko za kompleksniji pristup Zrinskima. Ukratko sam rekonstruirala kada je i kako kult nastao i što mu je nit vodilja. Kazala sam i da Zrinski nude puno više od priče o mučeništvu. Pozdravljam napore Zrinske garde i Matice Hrvatske u Čakovcu na promociji Zrinskih i njihovoj upotrebi u turističke svrhe. Međimurci su vrijedni ljudi i turizam vezan uz Zrinske ima perspektivu. Ne smatram problemom ni malu prilagodbu povijesti u turističke svrhe, to je čak i neizbježno. Ali, iskrivljavati povijest u političke svrhe i anakrono upisivati pojmove i koncepte iz sadašnjosti u prošlost nije mi prihvatljivo. Tu sam ukazala na propuste. Ukazala sam i na nove mogućnosti koje pružaju Zrinski - one su bile su važniji dio izlaganja. Uz to, budući da se Zrinskima dugo bavim, ni meni nije svejedno što je Petar Zrinski izigran i pogubljen. I na mene emocionalno djeluje pismo pred pogubljenje (koje je prelijepo pročitano na svečanosti, uz isto tako prekrasne pjevane dionice). Jedino što ja to pismo doživljavam kao duboku, osobnu tragediju važne obitelji i osobe u Hrvatsko-slavonskom Kraljevstvu, a ne kroz prizmu tada još nepostojeće nacije.
Moj je prijedlog bio sljedeći. Ako već koristimo povijesne događaje kao simbol, Zrinski nude cijelu lepezu motiva koji poručuju da se može bolje, da imamo snage, energije i domišljatosti za bolje, da se ne mora sve i uvijek odvijati na način da nas na kraju izigraju, nadjačaju i pogube. Pa nije jedino pogubljenje ono najvrednije što nam Zrinski nude u ostavštinu. Zašto bih bila loš Hrvat ako kažem da su Zrinski bili snalažljiva, ugledna, hrabra i obrazovana obitelj, da su odličan odgojno-obrazovni i turistički materijal, da krenemo analizirati kako su postali i opstali uspješni te učiti od njih - učiti čak i iz njihova neuspjeha koji bih spominjala kao opomenu protiv naivnosti i ishitrenosti. Zašto je to problematično?
Uostalom, razne aktivnosti već se i provode. Zabava na dvoru Zrinskih i barokni ples učenika iz Topuskog, međunarodni turnir u streličarstvu i druge aktivnosti u okviru svečanog tjedna primjer su spajanja povijesti i sadašnjosti u predivnom plemićkom ambijentu. Sve je više mladih povjesničara koji mogu pomoći osmisliti nove i produbiti postojeće oblike turističke promocije. Sami Zrinski gardisti također su turistička atrakcija i pokušaja rekonstrukcije baštine, dali su gradu novi štih. Nadam se da će razvijati i produbiti svoje djelatnosti. Takvih mogućnosti ima bezbroj i za svakoga ima mjesta. U svojoj generaciji osjećam potrebu za odmakom od defetizma. Izgleda da nisam jedina.
Na koncu, optužbe u vezi vrijeđanja Sabora udarac su ispod pojasa i puno govore o anonimnom autoru. Predsjednik RH i potpredsjednica Sabora na svečanosti su mi čestitali na izlaganju. I ostale povratne reakcije pokazale su da je bilo jasno da ponajprije apeliram na uvođenje optimističnijih elemenata u javni diskurs o Zrinskima jer povijest Zrinskih njima obiluje. Zrinski su za mene bili aristokrati, dinasti i veleposjednici, a ne mučenici - i stoljećima su vodili iznimno uspješan život u vrlo teškim, katkad beznadnim okolnostima. Znači, nešto takvo moguće je ostvariti i na našim prostorima. Ne razumijem zašto je anonimnog autora toliko zasmetala ta jednostavna i očigledna konstatacija i što je tu neutemeljeno ili kontradiktorno. Osobno više volim biti optimistična Hrvatica s vjerom u budućnost. Neka se neki drugi fokusiraju na mučeništvo. Neki će treći možda biti zainteresirani za oba aspekta ili neki dosad još nepoznat. Naposljetku, povjesničarka sam i iznosim mišljenje o temama kojima se dugo profesionalno bavim. Literature ima, svatko može sam razmisliti o predočenim argumentima i formirati stav. Ne možemo i ne trebamo svi misliti isto, ali bi ipak trebali moći otvoreno i civilizirano razgovarati.
Nataša Štefanec