Kult malograđanskog romantizma

Odavno nisam pročitao takav romantičarski tekst poput ovoga u obranu kulta Zrinskih i Frankopana, objavljenog 13. lipnja u »Međimurju«. Potpisuju ga tri međimurske udruge (Matica, Družba hrvatskog zmaja i Zrinska garda iz Čakovca). Oni se upuštaju u stručnu polemiku o povijesnom karakteru Zrinsko-frankopanske urote 1671. godine. Suprotstavljaju se ocjenama povjesničarke Nataše Štefanec s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Iskoristili su tu prigodu da se i svjetonazorski izjasne o pitanjima koja nemaju nikakve dodirne veze s tretiranom temom (“Slavljenje smrti nakon velikana nije rekvijem, to je radosno klicanje u znak zahvalnosti...”, pa iz europske povijesti izvlače imena Ivane Arške, Tome Mora i Ivana Fišera, a za zagrebačku katedralu tvrde da je “najznačajniji i najveći hrvatski mauzolej”). Istina, pozivaju se na Starčevićeve govore u Hrvatskom saboru 1861. i 1866., ali ne navode cjeloviti povijesni kontekst njegovih govora. Jer on se istodobno, stvarajući mit o Petru Zrinskom i Krsti Frankopanu, protivi stvaranju drugih hrvatskih mitova - onom o Nikoli Šubiću Zrinskom i o banu Josipu Jelačiću, nazivajući ih slugama habsburškog dvora. Ne ulazim u te povijesne činjenice već savjetujem čitateljima da pročitaju najznačajniju studiju o genezi hrvatske pravaške ideologije iz pera Mirjane Gross.
Pozabavimo se nekim povijesnim izvorima. Što o Zrinsko-frankopanskoj uroti, primjerice, piše u općoj Enciklopediji Leksikografskog zavoda? Piše: “Centralističke i germanizatorske težnje Habsburgovaca na štetu staleških pozicija hrvatskih i mađarskih feudalaca dovele su do nezadovoljstva feudalaca koje je došlo osobito do izražaja nakon mira u Vasvaru 1664. On je bio povod za protuhabsburšku urotu...”. Dakle, obrana staleških pozicija, u čemu su, kako piše u Enciklopediji, s hrvatske strane sudjelovali velikaši Nikola i Petar Zrinski te Franjo Krsto Frankopan, a s ugarske palatin Ferenc Wesselenyi, pa ostrogonski nadbiskup Lippay, sedmogradski knez Rakoczy, sudac Nadasdy, štajerski feudalac Tattenbach. “Urota je imala velikaški karakter” - ocjenjuje se u Enciklopediji, “bez uporišta odozdo”. Istoga dana kada i Zrinski i Frankopan, u Beču je pogubljen Nadasdy, a kasnije i Tattenbach.
Kao što se iz Enciklopedije vidi, kmetovi Međimurja nisu u uroti sudjelovali. Narodna buna bila je u Hrvatskoj stotinu godina prije - Gupčeva seljačka buna protiv feudalaca. Kult Matije Gupca zaboravljen je. Nekad davno pjevalo se na zborovima Hrvatske seljačke stranke: “Nema seljaka, nema Hrvata kao što je bio Gubec Matija”. Miroslav Krleža posvetio je Seljačkoj buni jednu od svojih najpotresnijih balada “Na mukah”.
Inače, ocjenjujući Zrinsko-Frankopansku urotu, Krleža je još 1917. napisao: “U glavama zrinsko-frankopanskim slomila se posljednja hrvatska Fronda” (praćka - pokret višeg plemstva protiv apsolutizma u Francuskoj). Prema tome, sudeći po citiranim ocjenama, povijesna sudbina hrvatskog puka, u pravom značenju te riječi, nema ništa zajedničkog s velikaškim urotama. No, neka o tome prosuđuju kompetentni povjesničari.
K. Petrić, inž.