Protiv mitomanskih stereotipa

Kulturna i šira javnost Međimurja zasigurno je impresionirana, za naše provincijalne prilike, vrlo hrabrim nastupom dr.sc. Nataše Štefanec na akademiji u Čakovcu u povodu spomen-dana pogibije Zrinskog i Frankopana 1671. Prijašnjih godina obično bi se na taj dan, kako primjećuje i novinar »Međimurja«, čula domoljubna prenemaganja i slavljenje mitomanske prošlosti. Dr. Štefanec obračunala je s takvim ognjištarskim historizmom i obitelj Zrinskih prikazala u realnom povijesnom kontekstu feudalnog društva toga doba.
Tko je Nataša Štefanec? U međimurskom Leksikonu piše da je rođena u Čakovcu 28. travnja 1973., filozofiju i povijest diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Magistrirala je povijest na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti i na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a doktorirala je 2004. na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti. Njezin je znanstveni interes usmjeren na hrvatsku povijest 16. i 17. stoljeća u regionalnom kontekstu povijesti plemstva te na povijest vojno-krajiških sustava. Autorica je knjige “Heretik njegova veličanstva - Povijest o Jurju IV Zrinskom i njegovu rodu”.
U dokumentiranom odgovoru (»Međimurje«, 16. lipnja) na kritiku anonimnog autora (potpisanog nazivima triju udruga: Matice, Družbe hrvatskog zmaja i Zrinske garde, čiji članovi, siguran sam, nisu prije toga informirani o tekstu) Nataša Štefanec upozorava na jednu bitnu povijesnu činjenicu u slučaju Zrinsko-frankopanske urote 1671. Dok anonimni autor svjetonazorski sugerira da se kult Zrinskih i Frankopana može usporediti s kultom svetačkih likova iz crkvene povijesti iz čega bi se moglo zaključiti da je Crkva tada podržavala urotu ugarskih i hrvatskih velikaša 1671., dr. Štefanec ističe “da Petra Zrinskog, posebno nakon pregovora s Osmanlijama, nije podržala katolička crkva na hrvatsko-slavonskom prostoru niti večina našeg plemstva jer su Crkva te većina plemstva, gradova i krajišnika tada ostali lojalni Habsburgovcima - to se rjeđe spominje u javnosti”. Nataša Štefanec nakon toga s pravom pita: “Hoćemo li i na sve njih primijeniti neznanstvenu logiku i propitivati njihovo hrvatstvo jer se nisu pridružili Zrinskima i Frankopanima?”
Iz toga se dadu izvući mnoge pouke. Hrvatski klerikalizam - oslonjen na stoljetno zaostajanje hrvatskog društva u razvoju svake vrste, na malograđanske uske horizonte - konstanta je novije hrvatske povijesti, o čemu svjedoče političke borbe i Starčevića i hrvatske ljevice do naših dana. Krleža je o tome napisao brojne stranice u svojim idealima o malograđanskom historizmu, a najtemeljitije u svojoj kultnoj knjizi “Deset krvavih godina”. U njoj stoji i ovo:
“Apsurdno je da se pojedina feudalna lica, bez obzira kakvu su ulogu igrala na ovom našem terenu, uzdižu u našoj historiografiji do simbola narodne konstante i da se tumače kao formule nacionalne svijesti u periodu kada nacionalne svijesti nije bilo u onome obliku kakav se njeguje u periodu kada se stvara naša historiografija. Krajnje je vrijeme da se o tom feudalnom periodu progovori na temelju fakata, kako je taj feudalni period bio period kriminalne nepismenosti, umorstava, zaostalosti i sveopće materijalne bijede...” (Zora, 1957.) Referat Nataše Štefanec na čakovečkoj akademiji temeljit je prilog kritici malograđanskog historizma u Krležinom smislu, i na tome joj se može čestitati sa željom da izdrži pritiske kojima već jest i bit će podvrgnuta zna se s koje strane.
Naravno, tragična sudbina Zrinskog i Frankopana kao i slične sudbine bezbroj ličnosti u ljudskoj pa i hrvatskoj povijesti - nadahnjivala je umjetnike, otvarajući pitanje o ljudskoj sudbini uopće, o svrsi života, o čovjeku kao tragičnom biću u kozmičkoj samoći, o ljudskom strahu pred konačnošću, pred neproničnošću tajne eshatona. No, to je druga šekspirovska priča, daleka od idejnih okvira teme o kojoj se sporimo.
Ivo Horvat, Zagreb