Rad na crno uništio mi je oko i ljudsko dostojanstvo

Dijete sam rastavljenih roditelja. Od petnaeste godine počeo sam raditi kao građevinski radnik, kako bi mojoj obitelji bilo lakše živjeti. S osamnaest godina otišao sam u ročnike, pa u rat i bio godinu dana u aktivnom sastavu postrojbe Pume. Godinu dana nakon toga, radio sam kao pirotehničar. Kasnije nastavljam raditi kao građevinski radnik. Jedan trenutak na poslu promijenio je moj život. Zapljusnuo me val vapna iz vreće. Oštetio mi je dišne organe i „izgorjelo“ mi je oko. Izgubio sam sudski proces u kojem sam tužio poslodavca zato što nisam bio prijavljen. Teško sam bolestan i trpim jake bolove. Zbog siromaštva, stjeran sam pred zid i ponekad, uz jaku terapiju koju uzimam, popijem tabletu više da zaspim, kako bih zaboravio da sam gladan. Ovih dana stiglo mi je rješenje da sam izgubio sudski spor. Kao žrtva rada institucija, ne znam kako dalje… pomognite mi.

OD MLADIH DANA VOLIO SAM RADITI
- Od djetinjstva sam živio s mamom, tetom i braćom i volio sam raditi. Živjeli smo skromno, ali složno. S osamnaest godina postao sam ročnik, bila je ratna, 1994. godina. Nakon deset mjeseci, pozvali su me u aktivni sastav Pume. Stao sam u njihove redove i krenuo na ratište. Godina dana u ratu ostavila je dubok trag na moju psihu. Nisam pokleknuo, ali sam ipak zbog strahota napustio ratište. Bio sam uglavnom oko Knina. Kako sam poznavao oružje, nakon toga, godinu dana radio sam kao pirotehničar. I to sam preživio, dok su drugi oko mene stradavali. Volio sam Hrvatsku i to me držalo. Nakon svega toga, radio sam kao građevinar jer nikakvu školu nakon osnovne nisam završio. Ti poslovi ujedno su liječili moju psihu koja je bila ranjena ratom. Obitelj me podržavala, a brat se u to vrijeme otisnuo u Njemačku, pa nam je bilo lakše – o svom životu započeo je priču danas teško bolestan Martin Žerjav.

KOBNE 2003. GODINE IZGUBIO SAM OKO
- Preko oglasa našao sam posao na terenu, na otoku Rabu. Tada je poduzetnik Josip Škvorc iz Nedelišća tražio radnike i odmah me zaposlio. Predao sam mu svoje dokumente. S grupom radnika radili smo na gradilištu na Rabu. Kobnog 29. svibnja kod gazde sam radio već puna tri mjeseca. Cijelu, pravu plaću još nisam vidio. Samo na kapaljku. Toga dana stigao je kamion s vapnom koje smo trebali istovariti. Noseći jednu vreću prema bačvi, oko deset sati otvorio sam je i okrenuo prema unutra. Od pritiska me val vapnene prašine iz bačve zapljusnuo u gornji dio tijela. Od jakih bolova i pečenja očiju te nedostatka zraka, izgubio sam svijest. Nismo imali nikakva zaštitna odjela na gradilištu, radili smo u svojoj odjeći. U polusvijesti sam čuo glasove, ali umjesto da me hitno prebace u Rijeku u bolnicu, nisu to učinili. Poslovođa je rekao da mu auto ne bi izdržao, ali istina je bila sasvim drugačija. Nisam znao da zapravo nisam bio prijavljen i da trenutno radim na crno. Pomoć su mi pružili u obližnjoj ambulanti i nekako sam dolazio k sebi – s dozom gorčine prisjeća se Martin tog događaja.

NISAM BIO OSIGURAN
- Onda me obližnji susjed pored gradilišta stavio u svoj auto i odlučio me odvesti u bolnicu u Rijeku. Nažalost, za jedno oko nije bilo spasa. „Izgorjelo je.“ Proveo sam u bolnici pedeset dana. Poslodavac me nije posjetio. Sestra ga je jedva dobila i on je rekao da imam sve papire. No, kasnije mi je rečeno da je moje liječenje podmirio Centar za socijalnu skrb. Na mjesto događaja nije izašao ni inspektor zaštite na radu, zapravo, sve je prošlo u tišini. Postao sam invalid. Vratio sam se kući i, nakon sedam dana, morao sam u Bolnicu Sestara milosrdnica u Zagrebu na transplantaciju stanica oka i rožnice. To sve nije mi mnogo pomoglo. Počeli su jaki bolovi u očima i glavi. Od bolova su mi se počele nizati i slike iz rata… - nastavlja svoju priču Martin

BORBA S INSTITUCIJAMA JE BORBA S VJETRENJAČAMA
Potražio sam pomoć Centra za socijalnu skrb, od kojeg sam počeo dobivati 400 kuna pomoći, ali s nagodbom da vratim kad dobijem odštetu. Uložio sam tužbu protiv svoga poslodavca. Prvi odvjetnik je umro, pa sam sa svojim papirima, među kojima je bio i nalaz sudskog vještaka, potražio drugog advokata, gospodina Ružića. On je rekao da ne trebam platiti, već će uzeti svoj dio od dobivene odštete koja je trebala biti oko 150.000 kuna. Potpisao sam mu punomoć i nadao se da će rješavati moj predmet. Kako godinu dana nije bilo ničega, a njega nikako da dobijem, 2008. godine jednostavno sam mu upao u ured. Ništa mi nije mirisalo na dobro  - kaže Martin.

ŠOK, NASTUPILA JE ZASTARA!
Od svih obećanja koja sam dobivao, u ušima mi i sada odzvanja rečenica: „Žao mi je, nastupila je zastara.“ Ostao sam u šoku. Čim ja nisam bio pozvan, predmet nije ni bio prijavljen na sud. Odvjetnik mi je, na moj zahtjev, poslao dokumente na kućnu adresu, no, tu nije bilo papira o punomoći koju sam mu dao ni kopije nalaza sudskog vještaka. Samo otpusno pismo iz bolnice. Ja sam se još uvijek liječio, kao i danas. Od svih stresova aktivirao mi se i PTSP, uredno i danas posjećujem svog psihijatra zbog toga. Pijem jake lijekove i za psihu i za bolove u glavi nastale od oka na koje vidim samo  - maglu.

PRIJAVA ODVJETNIČKOJ KOMORI
Odvjetnika koji me na ovaj način zavlačio prijavio sam Odvjetničkoj komori u Zagreb, a nakon godinu dana čekanja, moja prijava je odbačena. U rješenju je pisalo da kod odvjetnika nisu pronađeni nikakvi propusti. Obratio sam se Županiji za besplatnu pomoć u zastupanju koja mi je odobrena, međutim, kad su čuli o čemu se radi, više me nijedan odvjetnik u Čakovcu nije želio zastupati. Preostalo mi je da sam podnesem tužbu Općinskom sudu protiv odvjetnika Ružića i moga bivšega poslodavca Škvorca. To sam i učinio 19. ožujka 2010. godine. U međuvremenu mi je umrla majka, teta i 44 -godišnji brat, tako da sam izgubio i moralni i materijalni oslonac. Preostalo mi je da se branim sam – tužno je prepričavao događaje Martin.

ŠTO AKO IZGUBITE SPOR?
Sanjam je još i danas, sutkinju Miletić koja me odmah na početku pitala: Što ako izgubite spor? Vjerojatno jer je već sve bilo riješeno? Ne znam. Uglavnom, često je sanjam zbog tih riječi i zaplačem na jedno oko. Na drugo kroz maglu vidim oko dva posto. Na tri zakazana ročišta tuženi odvjetnik imao je svoga odvjetnika i za vrijeme ročišta radio je u susjednoj sobi. Dok je morao doći dati izjavu, bio je vrlo revoltiran, a svog poslodavca tada sam vidio prvi put nakon sedam godina. Nije me ni pozdravio. Bilo je tu hrpe neistina, a ja sam se, siroče, branio sam. Naravno, izgubio sam sud, a rješenje je došlo u prosincu prošle godine. U rješenju su bile vidljive mnoge nepravilnosti, pa čak i da sa suda sudski vještak nije dobio sve potrebne papire o liječenju koje još uvijek traje, i to sve intenzivnije - govori Martin

MOJ DUG… I GLAD…
- Prema rješenju izgubljene parnice, odvjetniku Ružiću dužan sam podmiriti troškove, i to 7.500 kuna za troškove odvjetnika koji ga je zastupao, 6.200 kuna odvjetniku bivšeg poslodavca te iznos Centru za socijalnu skrb kojim mi je pomagao. Na rješenje sam se žalio Županijskom sudu, ali mi žalba nije uvažena. Piše da na višu instancu nemam pravo. Osjećam se grozno u ovoj zemlji u kojoj sam se borio, hodao po minama, a i nakon rata, ne birajući poslove da zaradim.
Sudskim vještačenjem dodijeljena mi je trenutna opskrbnina od 1.050 kuna za dane provedene na ratištu. Nemam više za lijekove, nemam za hranu. Više sam gladan, nego sit. Bolovi glave traju gotovo 24 sata, ponekad nesnosno, a svako malo mi dolazi Hitna. Obratio sam se za pomoć Centru, oni su rekli da dođem dok bude još gore.
Trebam li sedam dana, umjesto pet, na tjedan gladovati da me netko čuje? Ovaj sud me sad dotukao, pa uzimam još jaču terapiju. Zar je to moja zemlja za koju sam se borio, pitam se? Tada uzmem još jednu tabletu za spavanje da zaboravim da sam gladan. Oči me luđački bole, ali nemam 200 kuna za mast kojom ih moram mazati…

MOLIM POMOĆ
Mrzim nasilje, ali nadam se da mi neće dirati moju imovinu. Tada mi preostaje posljednji korak, ali ne želim uopće o tome razmišljati. Iako teško psihički i fizički bolestan, još vjerujem u pravdu i pravedne ljude. Tražim pomoć u hrani i lijekovima. I na kraju, potražit ću pomoć Županije, kako bih obnovio sudski proces koji mi je uništio život i stavio me pred zid.
Zinka Čižmešija
Snimio Vlado Trstenjak

Svi koji Martinu žele pomoći, mogu to učiniti na broj računa Hrvatska poštanska banka - 321 313 49 43 Martin Žerjav