Kolumne 08.08.2013. 00:00. Zadnja izmjena: 25.02.2016. 11:24.

ČAKOSKO PROCINKULOVO – A ZAKAJ NE??

Razveselila me, i to baš istinski obradovala prošlotjedna euforična najava Turističke zajednice Grada Čakovca da „u srijedu, 31. kolovoza počinje 49. porcijunkulovo – najveća turistička i zabavna manifestacija u Međimurju vezana uz Porcijunkulu, odnosno blagdan Gospe od Anđela“. (Da ne bude zabune, ispisujem: „u srijedu, trideset prvoga kolovoza počinje četrdeset deveto porcijunkulovo“ pa – „naj si misli što si kaj oče!!“.) Razveselila me, kažem, čak i u samo srce dirnula ta i takva najava jer se iz nje saznaje za još jednu „sitnicu“ – ako se nešto takvo, samo zbog naziva ove rubrike, smije reći za. „najveću turističku i zabavnu manifestaciju u Međimurju“ – i to u posljednji čas jer će već dogodine ta „manifestacija“, vjerujem, svečano i obilato slaviti svoj zlatni jubilej, pedesetu obljetnicu, a povijest ju, na svoju sramotu, još nije otkrila, saznala, priznala, prihvatila, potvrdila, usvojila, zabilježila ili što već ona s takvim „sitnicama“ radi. Htio sam, dakle, podsjetiti i opisati „sitnicu“ od njezina početka, no, kažu mi, nema dokumenta koji to potvrđuje ni kao prvo ni kao bilo koje drugo po redu, ali – „oni znaju“ da je to počelo 1964. godine i da je „bilo baš tako“, pa nam ne preostaje drugo nego vjerovati.
Što pak je bilo s onim čega nema ni u novinama te s onim s onim čega se tu i tamo sjećaju stariji od tih „49“ – na primjer za ringlšpil“: „triput tiraš, jemput se pelaš!“ i sl. – i što je još starije od tih sjećanja, a zabilježeno je po spomenicama i kalendarima – npr., u rubrikama „Sejmi i proščenja“ – sve tamo do 1660. godine, kad slavni Evlija Čelebi među „ četrdeset namastira u Čakaturni Zrini-oglua“ nije vidio – ili se samo pravio da ne vidi pa onda nije ni spomenuo – fratre i njihovu Porcijunkulu – „kaj to koga briga“!? Svijet se ionako počeo okretati oko svoje osi kad smo ga mi – zapravo MI ! – „počeli rivati“!
Uz takvu, recimo, povijesnu, stvar ima i svoju jezičnu stranu. Čakovčani i sav međimurski puk odvajkada, pa donedavno blagdan Gospe od Anđela zvali su Pr(o)cinkulovo – vjerojatno zato što su odavno, prije nego su u tiskanim kalendarima vidjeli Porcijunkulu, mislili da se radi o „muškom“ svecu zvanom Pr(o)cinkul – jer tko bi mogao pomišljati da bi kućica ili makar crkvica mogla biti „svetica“?! Jednako tako spominjali su, na primjer, Blažovo, Drašovo, Jakopovo, Jurjovo, Oremušovo itd., da ne ispisujemo čitav kalendar. Bez visoke školovanosti, kojom se hvalimo i koja uključuje poznavanje temeljnih gramatičkih pravila, znali su da imenice, pa i vlastita imena muškoga roda tvore posvojne pridjeve nastavkom -ov/-a/-o - za razliku od imenica i imena ženskoga roda koje se u posesiv pretvaraju nastavkom -in/-a/-o. Zato se bez ikakva razmišljanja zna da ono što je Ivanovo pripada Ivanu, a ono što je Ivanino pripada Ivani. Nitko ozbiljan nije rekao, npr., „Anovo“ dijete mjesto Anino, niti „Markino“ mjesto Markovo selo. A onda se dogodi upravo to čega nije bilo dotad: netko možda i namjerno „blehetne“ „Porcijunkulovo“ (bez obzira na pridjevski oblik, imena blagdana imaju veliko početno slovo!) mjesto Porcijunkulino, i – nikomu ništa, osim što (prvo) svi brže-bolje prihvaćaju takvu g…t i (drugo) ispada smiješan onaj tko pita hoće li odsad i ono što pripada Uršuli biti Uršulovo, s mušmule se trgati mušmulovo lišće, vjetar s karaule skidati karaulov krov, s Korčule dolaziti korčulovo vino itd. itd.
Konačno, ta ista stvar ima i kulturnu stranu. Na primjer: može li se prastari naziv „Pr(o)cinkulovo“, takav kakav je oduvijek donedavno bio, poput nekih drugih smatrati sastavnim dijelom izvorne jezične kulture međimurskoga naroda i biti sačuvan u okviru njegove nematerijalne baštine? Lani upravo u ovo doba (7. kolovoza 2012.) bilo je najavljeno „osnivanje Centra za nematerijalnu baštinu Međimurja u Čakovcu“ poslije (lanjskih) godišnjih odmora. Je li se to dogodilo, ne znam, jednako kao što ne znam ni bavi li se netko od jezičara, etnologa, povjesničara i sličnih stručnjaka takvim jezičnim „ekvilibristikama“ kao što je ovdje spominjano „Porcijunkulovo“, a ima ih još „na klaftre“, kako bi stari rekli. U nastavku svega toga, mogla bi onda i Turistička zajednica Grada Čakovca uzeti „Čakosko Procinkulovo“ kao zaštitni i svagdje prepoznatljiv znak za „najveću turističku i zabavnu manifestaciju u Međimurju“,ako je već „vezana uz Porcijunkulu“ Poput „Priločkoga Jakopovoga“, „Štrigoskoga Magdalenja“ i drugih sličnih.

P.S. I. Da „ne griješim dušu“, kako bi rekli stari, priznajem da postoji pisani dokaz za organizaciju ne „Porcijunkulovoga“, nego „Porcinkulovoga“ (to ne mijenja stvar) unutar spominjanih 49 godina. On glasi:
„U ponedjeljak i utorak u Čakovcu je, kao i svake godine u ovo vrijeme , održan kolektivni oprost od grijehova svih vrsta pod nazivom ‘Porcinkulovo’, izvedenice od ‘porcijunkula’ iliti ‘porcijica’ na talijanskom. Prva i jedina crkva pod tim imenom nalazi se u Rimu, a naziv je dobila zbog svoje minijaturne veličine.
‘Porcinkulovo’ u Čakovcu nije niti sjena onoga u Rimu, od svetih i religijskih oprosta koji se mogu kupiti ostalo je tek nekoliko slika i pokoji simbol vjere, kao što su sklopljene ruke u molitvi. Sve ostalo je već mnogo puta viđeno na našim sajmovima i sličnim manifestacijama počevši od medovine do bižuterije i igračaka za djecu. Najviše su se i ovaj puta radovala djeca koja imaju prilike voziti se u električnim automobilima u luna-parku ili pak gledati vožnje po zidu smrti.“

P.S. II. Usprkos tomu što vjerujem na riječ da je „počelo 1964. godine“, moram upozoriti da je onda ove godine, ni manje ni više, nego – jubilarno 50., kako kažu i pišu, „porcijunkulovo“!! A što onda drugo, nego – zaslužuje čestitke!

Izvor: 3041