O žrtvama progovoriti na vjerodostojan način

“Ne mrze oni komunizam, nego antifašizam, kojega bez Titovih partizana ne bi ni bilo” - poentirao je ovih dana svoj uvodnik u riječkom Novom listu, autor Boris Pavelić, osvrćući se na pokušaje nekih povijesnih revizionista da, u povodu europskog Dana sjećanja na žrtve autoritarnih i totalitarnih režima, krivca za te žrtve obilježe “komunizam”. Tako i u Međimurju, u Vratišincu i na Sepu, o čemu izvješćuje list »Međimurje«.
Ni riječi od poziva da se najzad povijesno objektivno istraži tko su zapravo bili stradali pojedinci i skupine, zašto su se u tijeku II. svjetskog rata našli na krivoj strani u globalnom sukobu i za okupacije Međimurja. Naravno da ih treba žaliti jer su tragična bića, ali to nije dovoljno. Da bi budući naraštaji u Međimurju izvukli valjane pouke valja iz sudbine stradalih izvući punu istinu o njima samima i o cjelovitom povijesnom kontekstu, a taj kontekst svjedoči da su Međimurci dali golemi doprinos europskoj i svjetskoj koaliciji u borbi protiv fašizma, u borbi za oslobođenje svog zavičaja od tuđinske okupacije. Mora se reći puna istina.
A što se pak tiče izjednačavanja žrtava s jedne i druge strane u tom divovskom sukobu, a što se očituje i u europskom nazivu toga Dana žrtava 23. kolovoza, nije li to pokušaj da se, i u našem primjeru, Bleiburg izjednači s Jasenovcem, a u Međimurju partizansko spomen-groblje u Svetom Đurđu u Trnju s grobištem u Sepu? To je, kako se ističe i u Novom listu, “odjek nove, neiskrene, površne i obranaške europske ideologije o tzv. ‘svim totalitarizmima’.”
Razmišlja li se u vodstvima međimurskih političkih stranaka o tome da se o tim pitanjima progovori na vjerodostojan način, da se s apstraktne osude zla konačno prijeđe na utvrđivanje stvarnih povijesnih činjenica, a ne da nam razni notorni ultradesničari diktiraju svoje tobožnje “istine”.
Evo, približava se početak listopada, 70. obljetnica odvođenja 300 Međimuraca u mađarski logor u Sarvaru. Može li netko od povjesničara objaviti o tome pobliže podatke, može li se sastaviti popis tih logoraša. Morti je išče nešči živ. Među logorašima bilo je i viđenih radićevaca. Hoće li se međimurski HSS-ovci sjetiti da to nekako obilježe i da uopće obilježe prinos bivših radićevaca, pa i u Međimurju, narodnooslobodilačkoj borbi?
Ivo Horvat,
Zagreb