Glas javnosti 17.10.2013. 00:00. Zadnja izmjena: 04.03.2016. 13:04.

O sramoti pučke kuhinje u Čakovcu!

Nekako smo se opet raspričali o studentskom standardu; o standardu ljudi na socijalnoj skrbi ne priča nitko, pa ću pokušati malo ja.

Ne o onih 600 kn koliko već godinama – primjerice - mjesečno dobijaju samci: “Nije čudno da susrećemo građane koji pretražuju kante za smeće. Primjerice, samci zaista ne mogu preživjeti sa 600 kuna pomoći, rekla je ministrica (Opačić)…” (“Novi list”, 7.10.2013.) što je sramota u usporedbi sa zemljama EU, kamo smo ušli “po babu i po stričevima”. Spustit ćemo se s visina u svakodnevicu međimurskih korisnika pučke kuhinje, koju koriste u restoranu KTC-ovog trgovačkog centra.

Kako gotovo svakodnevno odlazim u tu veletrgovinu, a potom na pivce ili gemišt, naslušao sam se dosta kritika na račun njihova ophođenja sa korisnicima “pučkog” ručka na koji imaju pravo svaki radni dan u tjednu, izuzev subote. Žale se – ne na kvalitetu jela – već na jednoličnost ishrane uglavnom svedene na grah, špagete, par hrenovki s pomfritom, pljeskavicu uz isti prilog, poneki gulaš ili rižu – i to je gotovo sve. Povrće, i tijekom sezone tek mogu zamisliti, hranu ne dobivaju niti po meniju za standardne korisnike restorana niti prema nekom meniju za “bokce”, kako mi se žali znanac kojeg godinama ovdje susrećem: “Kada smo tražili od službenice socijalne skrbi zaduženu za izdavanje hranidbenih bonova, da nam kaže koliko se refundira KTC-u po osobi, rekla je da ‘ne zna’ – možete zamisliti!” Stvarno, ja mogu zamisliti - u državi koja se kune u dostupnost informacija, da odjednom cijena “socijalnog ručka” postane najtajnija stvar, valjda da se ne ugrozi njena sigurnost, ili možda sigurnost manipulanata tim parama?!

Nastavlja znanac priču: “Kad sam se potužio na jednoličnost i neprimjerenost ishrane, njen je komentar bio kako bi ona bila sretna da joj netko može poslužiti hrenovke s pomfritom! I dalje, da se i ona ovdje također hranila - samo nije rekla da je to činila s plaćom reda 5.000 kn i po izbornom meniju za sve goste”, jada se znanac.
Nakon jedne prepirke sa šefom kuhinje, uspjeli su doznati da dnevno po osobi KTC dobiva 10 kn od Grada i još toliko od Županije – podatak u koji nema razloga sumnjati (s obzirom da od mjerodavnih ne mogu dobiti drukčiji), tim prije što je dobijen direktno od onih na čiji se tretman žale. Lako je izračunati kako Grad i Županija izdvajaju mjesečno najmanje 400 kn po svakom od 35-50 korisnika pučke kuhinje, mjesečno. “Nekada, smo” – nastavlja poznanik – “znali dobijati i riblje štapiće; fileke, pohane lignje, pohano meso ili neku ribu koja nije industrijski prerađena do neprepoznatljivosti možemo samo gledati, mada se cijena većine jela prema restoranskom meniju kreće ispod 20 kn koliko oni dnevno dobijaju za našu ishranu”.

Za ilustraciju mi nudi tjedni jelovnik iz kojega se vidi kako ima dosta jela s cijenom ispod 20 kn, “a za prilog smo ponekad i spremni doplatiti”, tvrdi moj sugovornik. “Eto, spomenuti fileki “vrijede” 16 kn, dok smo mi danas dobili pljeskavicu s pomfritom – prošli tjedan su bile dvije pileće hrenovke s pomfritom,…”, jada mi se pokazujući plastičnu posudicu da me uvjeri u istinu.

“Kako kilogram tih hrenovki u trgovini možete dobiti ispod 20 kn, a nerijetko i po 15-16 kn, a u njemu ih ima deset komada, izračunajte koliko zaista vrijedi naš bogečki ručak – ni deset kuna!”, gotovo očajno mi se ispovijeda pa ga častim jednim pivom, dok on nastavlja u nedogled priču o grahu s kobasicama (obavezno svaki ponedjeljak!) po 15 kn i sličnim mukama korisnika pučke kuhinje KTC-ovog restorana.

Osobno nemam ni jedan razlog da posumnjam u sve što sam čuo, tim prije što sam slične ispovjesti slušao i od ostalih korisnika restorana, dakako, ne onih “normalnih”, već preko socijalne skrbi. U svakom slučaju, vaš inkognito novinar koji bi se tamo zadržao 2-3 sata, istovremeno nastojeći doznati pravo stanje stvari, čuo bi isto. Uostalom, njemu bi i podaci od Grada, Županije i socijalne skrbi bili dostupniji nego običnom “smrtniku”, no najvažnije je saslušati krajnjeg korisnika. Rješenje problema je sasvim jednostavno, i samo uobičajeno bešćutna i troma administracija može ga zakomplicirati. Neka se tih 400 kn mjesečno direktno šalje na adresu korisnika (kao i socijalna pomoć koju prima), pa onda on niti će biti vezan za ishranu jednog restorana, ili će naprosto birati hranu sa službenog jelovnika.

Time se korisnici ne bi dovodili u ponižavajući položaj, kao spomenuti znanac koji je zatraživši fileke, dobio glasan odgovor da ne može, jer “kaj buju onda drugi rekli?”. “Koji “drugi”” - pita se on – “zar naša hrana nije podjednako plaćena kao i ona koju naručuju svi “drugi”, takozvani “normalni” korisnici restorana?”. E, – pomislih – zar ne znaš onu “sirotinjo, i Bogu si teška”, a kako li tek ne bi bila našoj administraciji i onima koji se nakradu na bogečki račun?

Eto, tek toliko, a usvajanjem mog prijedloga o spomenutih 400 kn skinule bi sa sebe brigu o transparentnosti i umiješanosti u mutne poslove, kako socijalna skrb tako i restorani u kojima bi se “bokci” hranili po vlastitoj volji, s obzirom da smatram kako Grad Čakovec i Županija redovno podmiruju svojih 10 kn dnevno po korisniku.

 

Izvor: 3051