Međimurci - najjeftinija radna snaga!

Prema podacima županijskog Upravnog odjela za gospodarstvo, u 2012. godini Međimurska županija zauzela je na ljestvici, među 20 županija i Grada Zagreba, 8. mjesto prema visini neto dobiti, 10. mjesto prema broju poduzetnika, 8. mjesto prema broju zaposlenih i ukupnom prihodu, 10. mjesto prema dobiti razdoblja i 16 mjesto prema gubitku razdoblja. Prema istom izvoru, poduzetnici Međimurske županije poslovali su najbolje od svih u ovom dijelu Hrvatske i povećali neto dobit za 13,7 posto, a isto je i po visini profita jer imamo poduzetnike s profitnom stopom od 2,64 posto. Dok se neto dobit u cijeloj Hrvatskoj smanjivala od 2007. godine, naši poduzetnici poslovali su pozitivno i neto dobit im je rasla. U 2007. godini imali su 373 milijuna kuna neto dobiti, u 2008. godini 338 milijuna kuna, u 2009. godini 198 milijuna kuna, u 2010. godini 125 milijuna, u 2011. godini 179,8 milijuna kuna, a 2012. čak 275,7 milijuna kuna neto dobiti.
Unatoč takvoj “ružičastoj slici”, upravo je porazan podatak da međimurske plaće kontinuirano zaostaju za prosjekom Hrvatske. U protekloj godini za čak 26,8 posto bile su manje nego u ostatku Hrvatske, a samo godinu dana ranije plaće su zaostajale 21 posto za hrvatskim prosjekom.
Nisu ludi da
daju više?!
Ta priča, međutim, ima i drugu stranu medalje. Tko se još sjeća naše tekstilne, obućarske i ine industrije koja je u Međimurju zapravo nestala? Svi naši “izvorni” proizvođači, osim Čateksa, koji je i sam u ogromnim problemima, propali su, a činjenica je da u istoj djelatnosti stranci - kojima smo omogućili jeftino (ili besplatno) zemljište, kao na pladnju prepustili iskusnu i stručnu radnu snagu, dopustili zabranu sindikalnog udruživanja, već godinama ostvaruju najveću dobit. Pitanje je zašto međimurski radnici ne kapitaliziraju više od natprosječne profitabilnosti stranaca koji ovdje posluju, a drugo je pitanje zašto i lokalna zajednica, u ovom slučaju Međimurska županija, ne kapitalizira tu natrposječnu profitabilnost međimurskog gospodarstva. Samo su dva moguća odgovora - ili stranci svu dobit izvlače iz Međimurja, ili, što je manje vjerojatno, svu dobit reinvestiraju, pa su oslobođeni poreza na dobit? Jasno je da su došli ovamo zaraditi i nikakve emocije tu ne pomažu. Međutim, čini se kako već godinama, u želji da se privuku investicije, političke elite kao grlom u jagode ulijeću u aranžmane koji na se na kraju pokažu kontraproduktivnima. Na tu činjenicu upozorili su na zadnjoj sjednici Skupštine i HDZ-ovi vijećnici (Darko Horvat i Franjo Cimerman) koji su upozorili da je dobit vjerojatno završila iza granice te da mi gospodarske zone, opremljene infrastrukturno na račun države i uz brzo rješavanje papirologije, poklanjamo kompanijama koja otvaraju nekvalitetna radna mjesta u kojima mahom ženska radna snaga radi za 1.860 kuna. Na te je primjedbe začuđujuću, za jednu socijaldemokratkinju, izjavu na skupštini dala SDP-ovka Nadica Jelaš koja je ustvrdila kako stranci “nisu ludi da daju prosječnu plaću pet tisuća, kada je obrazovna struktura takva kakva je i kada na tržištu ima dovoljno radne snage”. Mora da su vijećnici i saborskoj zastupnici Jelaš u raznim Tublama, Haixima, Paul Greenima i sličnim kompanijama nakon ovoga zdušno pljeskali. Paul Green, koji je nedavno u Prelogu otvorio svoje pogone, obećao je da će otvoriti čak i školu te dodatno obrazovati kadrove - pa je čak i N. Jelaš zaključila da je, nakon što su u Prelogu pomogli ukidanjem raznih barijera, Paul Green zapravo ovamo došao jer u obližnjem Goričanu u Meisu ima kvalificiranu radnu snagu koju će jednostavno “usisati”, a Meisu bi se mogla dogoditi “zla kob”.
Nije li vrijeme da se konačno u Međimurju počne razmišljati o kvalitetnim, a ne bilo kakvim investicijama?
Vladimir Trstenjak