LOVAC MIRKO DUJH: Lovstvo je način života

Mirko Dujh, šezdesetosmogodišnjak iz Železne Gore, umirovljeni bravar, član je Lovačkog društva Fazan Štrigova kojem je punih osam godina bio na čelu, a lovac je od 1992. godine. Vrlo je aktivan u svom društvu koje ga je ove godine predložilo za Odlikovanje prvog reda Hrvatskog lovačkog saveza. Priznanje će mu biti dodijeljeno na predstojećoj svečanoj sjednici LS-a Međimurske županije. Radi se o priznanju za poseban doprinos razvoju lovstva, a priznanja trećeg i drugog reda već je ranije dobio. Nekada se lovcem postajalo nakon pripravničkog staža, danas, na žalost, toga nema. Nije tako jednostavno biti lovac jer istinski i pravi lovac prvenstveno vodi brigu o divljači, a sam odstrel i nije toliko važan, rekao nam je u uvodu Mirko s kojim smo razgovarali povodom sv. Huberta, sveca zaštitnika lovaca. Skroman i samozatajan, ali pravi znalac kad je divljač u pitanju, Mirko lov zaista živi.
Vaši poznanici rekli su da Vam u razgovoru moram spomenuti lov na lisice. Zašto baš lisice?
- Lov ne lisice moja je strast. Do sada sam ih ulovio 264 komada, a zapravo je otuda i krenula moja lovačka karijera. Lov je i obiteljska stvar - djed po majci bio je lovac, a lovom se bavio i moj otac. U lovu sam bio od samog djetinjstva, odrastao sam uz lovce kao što su pokojni Franjo i Stjepan Lebar, susjed Jakopić... Nemam muškog nasljednika, imam kćerku koja baš i nije zaiteresirana za lov, ali budući zet je lovac. Lov na lisicu nešto je posebno - treba za to puno truda, strpljivosti, ali i znanja. Sve je više lisica, svaka druga, treća zaražena je šugom. Srećom, već duže vrijeme niti jedna nije bila zaražena bjesnoćom.
Lovce se često gleda kao na ljude koji uživaju u ubijanju nemoćnih životinja...
- To je potpuno pogrešna percepcija, iako, ima pojedinaca, ali zaista malo, koji uživaju u ubijanju. Lov je nešto sasvim drugo.
U svom društvu zaduženi ste za goste iz inozemstva. Kako je s lovnim turizmom?
- Naše društvo niti za ratnih godina nije prekinulo s dovođenejem inozemnih lovaca. Imamo stalne goste iz Njemačke koji ovamo dolaze od 1969. godine, a za vrijeme Domovinskog rata bili su smješteni u Vukanovcu, preselili su se k meni, a otišli tek nakon paničnih poziva zabrinutih supruga iz Njemačke. Lovci iz Austrije i Njemačke prava su gospoda kad je odnos prema prirodi, divljači i lovu riječ, za razliku od nekih drugih koji bi upucali sve što se giba. Dolaze nam školovani ljudi, od kojih smo i puno naučili. Druženja s tim ljudima jako su nam bitna i sigurni ste da, kad oni dođu, neće napraviti štetu.
Kako se nosite s krivolovom?
- Ima nešto zamkara, prilično dobro znamo i o kome se radi, ali dok ga ne ulovite na licu mjesta... Veći problem nam je promet. U desetak godina imali smo čak 140 naleta na divljač, ali, zanimljivo, niti kod jednog vozača alkotestom navodno nije utvrđen niti promil alkohola. To jednostavno ne može biti.
Supruga Ivanka prihvatila je Vaš hobi?
- Ispočetka malo teže, ali sad se već priviknula, a osim toga, više tako puno niti ne izbivam u lovu.
Što je najljepše u lovu?
- Lovcem se ne postaje, lovac se rađa. Svaki pravi lovac mora imati nešto u srcu, nešto što se ne može opisati niti se jasno može definirati. To je i način života i stav, želja za druženjem, jedan poseban gušt... Ne mislim odustati od lova sve dok se mogu kretati i dok god mogu položiti liječnički.
Vlado Trstenjak