I PLANINARI IMAJU SVOJE JUBILEJE

Ne bi smjelo biti nikakve dvojbe o tome da je čovjek oduvijek, od samoga svojega nastanka, premda sklon životu u nizini i ravnici, iz različitih razloga htio osvajati ili morao svladavati manje ili veće izbočine na površini Zemljina kopna - ono što se u običnom govoru naziva brijeg i planina. (Mala i neprimjetna anketa pokazuje korisnim podsjetiti da se kopno do visine od 200 metara nad morem smatra nizinom, uzvišenja do 500 m su bregovi, a planine do 1.000 m su niske, do 2.000 m srednje i one više su visoke.) U rasponu od obične radoznalosti do traženja zaklona pred prirodnim, a nerijetko i pred neprirodnim nepogodama i opasnostima ili  do razmišljanja o iskorištavanju još nepoznatoga blaga, skrivenoga u njihovoj utrobi, nikad nije nedostajalo povoda za zanimanje za taj dio našega planeta.

No, planinarstvo i planinarenje u modernom smislu tih riječi - u smislu značenju definiranima u literaturi i praksi, a to je uspinjanje na planine, povremeni boravak na gorskom zraku i pješačenje planinskim krajevima, ali bez ikakvih natjecateljskih namjera, radi uživanja u ljepotama tih krajeva te radi korisnog odmora i rekreacije - planinarstvo, dakle, u takvom smislu i značenju “izum” je novijega, može se reći čak i najnovijega razdoblja ljudske povijesti ili, još određenije, tzv. građanskoga društva. Ipak, prvi poznati (jer je, srećom, zabilježen i zapis sačuvan!) moderan planinarski pothvat izveo je već poznati talijanski renesansni pjesnik Francesco Petrarca (1304. - 1374.) kad se 1336. godine popeo na Mont Ventoux u francuskim Alpama, visok 1.920 metara, i ostao zadivljen vidicima s njega. Je li poslije njega bilo i drugih takvih radoznalaca, može se samo nagađati, no, poznato je da je u XVIII. stofjeću poraslo zanimanje za planine - još uvijek samo pojedinaca - toliko da su se 1786. godine našla dva junaka koji su si pod noge stavili i gotovo pet kilometara (4.810 m!) visok Mont Blanc!

Suvremeno planinarenje  započelo je usponima engleskih planinara, zapravo već i alpinista, na vrhove u Alpama sredinom XIX. stoljeća. Zanimanje javnosti - prije svega one bogate koja si je to mogla priuštiti - naglo je raslo, tako da je 1857. godine u Londonu bilo osnovano prvo planinarsko društvo na svijetu, još uvijek poznati Alpine club. Time je moderno planinarstvo iz stihijskoga i sporadičnoga preraslo u smislen i organiziran čimbenik u životu tek stvorenoga građanina, a to je dalje zahtijevalo nove zahvate čovjeka u dio prirode zvan planine.

Hrvatska i Hrvati ni u tome nisu bili na repu svjetskih događaja. Treba, naime, vjerovati da je mnogo toga zaboravljeno, zametnuto, uništeno ili drukčije očima sadašnjosti sakriveno, pa ako se zna da su Križevčani prije 170 godina (1845.) planinarili na Kalnik, a Riječani se 1852. god. penjali na Učku, to nikako ne znači da i jedni i drugi nisu to činili i prije, ili da im i drugi tada nisu “konkurirali”! Sve je i bilo i razvijalo se tako da je 15. listopada 1874. Hrvatska u Zagrebu dobila prvo Hrvatsko planinsko društvo koje će se do Drugoga svjetskoga rata razgranati u 42 podružnice. Jedna od njih, pod imenom Železna Gora, nastala je poslije Prvog svjetskog rata, točnije 1924. godine i u Čakovcu te uglavnom pod vodstvom vrlo agilnih i uglednih profesora ovdašnjih srednjih škola uspješno djelovala do novoga rata 1941. godine.

Mnogi još pamte: taj je rat koješta promijenio ili zamijenio drugim, ali je međimursko planinarstvo bilo obnovljeno i aktivrano u smislu i duhu onoga vremena. S vremenom se ipak i u PD “Železna gora” počela uvlačiti demokracija, zbog čega se osjećalo da se sa središnjom linijom vodstva ne slažu uvijek svi koji su od Društva  i očekivali više i bili zadovoljni s manjim. Osobito se to pokazalo nakon raspada pola stoljeća stare države i uspostavljanja nove vlasti. Početkom veljače 1994., grupa zagrijanih stvorila je Planinarski klub Extrem i uskoro se odvojila od Društva. Malo potom je i druga grupa nezadovoljnih formalnim postojanjem Društva i željnih slobodnih aktivnosti u njemu potiho 15. veljače 1995., prije ravnih dvadeset godina, osnovala HPD Međimurje.

U ovom času nije nam poznato što je planinarskim društvima drugdje po našim mjestima, ali ako ima još jubilaraca, neka i za njih vrijedi čestitka koju ovim putem izričemo čakovečkomu “Međimurju”! 

P.S. Pored drugih stvari koje danas čovjek ne može izbjeći niti one mogu njega zaobići - nastanku ovoga teksta uvelike pomažu vijesti preko svih  sredstava javnog informiranja o pripremama za inauguraciju prvoga predsjednika naše Republike ženskoga roda koja će se dogoditi dan-dva prije nego se ovo bude moglo čitati. Saznaje tako narod, koji ga (ni)je izabrao, o njegovoj toaleti, frizuri, šminki i sličnim stvarima toliko i takvih pojedinosti  koliko i kakvih se pojedini izvjestitelji ne bi sjetili niti zapaziti, a kamoli razglabati o njima, da kojim slučajem ne pripadaju ženskoj osobi. Kao da muškarac u toj službi i časti ne razmišlja koja kravata ide uz koju košulju ili koje cipele “pašu” kojim hlačama, kakav će utisak ostaviti s ovim ili onim šeširom i mora li ponovo k brijaču koji mu je prije pet-šest dana uredio kosu! A zaklinjemo se u jednakost i ravnopravnost od kojih ponekad nema ni fata-morgane!!