A PO ČEMU STE TO BAŠ VI MJERILO DOMOLJUBLJA?!

Znadete što je najpogubnije ne samo na hrvatskoj političkoj sceni, već i u cjelokupnoj javnosti? To što mnogi, slijeva i zdesna, analitičari i političari, „šatoraši“ i „antišatoraši“, radnici i neradnici, činovnici i vojnici, vlast i opozicija... misle, govore i djeluju po principu: „Ja sam mjerilo svega!“ Po čemu bismo mi - vi ili moja malenkost - bili mjerilo domoljublja, demokratičnosti, tolerancije, državnosti, hrvatstva, čovjekoljublja, uzornosti? Diže mi se kosa na glavi (sve češće, tako da je ne stižem ni pošteno ošišati) kada čujem da se neki od mojih kolega novinara hvale kako pišu ili govore objektivno. Svaki put dobijem po jednu sijedu kada političar počinje svoj govor: „Sada ću vam reći istinu.“ Kostriješim se (pa valjda zato sve više ličim mačku umjesto čovjeku) kada na ulici čujem povik: „Znam ja, svi ste vi političari lopovi.“ Imam averziju od novinarskih komentara koji generaliziraju: „U Saboru nitko ništa ne radi!“, „Zastupnici su lijenčine!“ Razljuti čovjeka kada mu dobacuju da je loš samo zato što ne misli kao što misle oni koji mu dobacuju.

Počela je hajka

Ako se ne slažete s braniteljima koji prosvjeduju u Savskoj, ne da ste hrvatski izrod, već ste, kao što mi je vikala, unoseći mi se u lice, jedna mrga od čovjeka: „Mislio sam da si ti Hrvat, ali sada vidim da nisi, ti si Srbin, a neeee, nisi ti ni Srbin, ti si srpski izrod. Treba te protjerati ili objesiti!“ Doživio sam pravi verbalni pogrom u subotu na tzv. prosvjedu protiv „šatoraša“. A nakon što su me vidjeli u medijima, počela je hajka. Dugo, od „Glavom kroz ekran“ na Novoj TV, nisam obasut takvom salvom pogrda, ali i prijetnji. „A što ti je sve to trebalo?“ - rekao mi je jedan saborski kolega koji sve u šesnaest kritizira branitelje u Savskoj, od Klemma do Glogoškog, ali u potaji. Mnogi se pjene za šankom, ali ne bi, naravno, to izrazili javno, kao što, uostalom, svoje nezadovoljstvo javno izražava dio branitelja i udruga pred svojim Ministarstvom. Zašto sam bio u antiprosvjedničkoj koloni? Zato što se čitavoga života borim za pravo na drukčije mišljenje. A ja, bogme, mislim drukčije nego branitelji u Savskoj. I zato sam, kako su mi vikali, izdajica, govno (k tome - smrdljivo), smeće... One sočnije pogrde nije pristojno javno objavljivati.

Uniformirani ne smiju voditi 

politiku

A s čim se ja to ne slažem sa „šatorašima“? Ne slažem se da branitelji - sa zaleđem braniteljskih udruga koje financiraju građani - vode dnevnu politiku. Ne slažem se da se braniteljske udruge pretvaraju u novi SUBNOR, ne slažem se da se ministri mijenjaju na ulici umjesto na za to predviđenom mjestu - Saboru, ne slažem se da jedna grupa branitelja ima pravo na apsolutnu istinu te da su oni drugi, koji su se također borili (s puškom), ljudski otpad, jugofili, loši, mali, mali, majušni Hrvati... Ne slažem se da se ne smije onima koji bi u uniformama vodili dnevnu politiku reći: „Ne!“ ili „Dosta je!“ Ako branitelji u Savskoj imaju pravo na svoje mišljenje - a imaju ga, i nitko im ga ne smije i neće oduzeti - zašto netko drugi, tko se ne slaže s njima, nema - po njima - ama baš nikakvo pravo?! E, sad, ovo što govorim, za ovo što se zalažem teško mogu osporiti i najveći militanti. Zato kreću u drugu vrstu napada. Napadaju lažima. Ponavljaju ih tako dugo dok mnogima laži ne postanu istina. Koliko puta ste čuli za šankom u birtiji rečenicu: „Kao da ja ne znam!?“ A kada pitate: „Otkud znaš?“, čut ćete odgovor: „Pročitao sam!“

Nema alternative dijalogu

Tako ste na portalima zaduženim za širenje mržnje, netrpeljivosti, nesnošljivosti, na portalima koji dijele hrvatske građane na dobre i loše, prema svojim uglavnom bolesnim mjerilima, mogli pročitati, otprilike: „Najbogatiji hrvatski političar želi srušiti Domovinski rat.“ Ili - „Najbogatiji političar grubo nasrnuo na branitelje!“ To ne pišu novinari, to ne pišu demokrati, to ne pišu odgovorni ljudi, već denuncijanti, informativno-obavještajno podzemlje kojemu je cilj lažima diskreditirati političke protivnike njihovih gazda. Naravno, nisam po imetku ni među prvih tisuću političara, a kamoli da sam najbogatiji, što mrziteljski pamfletisti dobro znaju. Kao što znaju da nisam nasrnuo na branitelje, ni grubo, ni nježno. 

Svojim dolaskom na prosvjed iskazao sam svoje nezadovoljstvo te pravo na slobodu. Prije svega na slobodu mišljenja, govora i djelovanja. Usudim se reći popu pop, a bobu bob. I to je sav moj krimen. I krimen sličnih mojoj malenkosti. Susreo sam se s braniteljima predvođenim gospodom Glogoškim i Klemmom na HTV-u, prije i nakon „Otvorenog“ Mislava Togonala koji je emisiju vodio znalački, i što je najvažnije, nenavijački. Kao što sam ja Glogoškom javno preporučio da dvije stranke koje ih podupiru - HDZ i HDSSB - u Saboru traže raspravu i glasanje o povjerenju ministru Matiću (a ne na ulici), tako je Glogoški zatražio od mene da potpišem HDZ-ovu i HDDSB-ovu inicijativu za saborsku raspravu o pravima branitelja. Jesam li potpisao? Jesam. Zato što alternative dijalogu nema. Ima, ali ta je alternativa turobna i da ne spominjem kakva još. Ne dogodila se.

P.S.  Najveći zagovornici Franje Tuđmana dokazuju iz dana u dan da Tuđmana ne razumiju. Tuđman jest bio državnik, ili - znao se ponašati i državnički (nedržavničko mu je bilo, npr., truciranje imenu Dinamo, a antidemokratsko nepriznavanje gradonačelnika Zagreba). Državnička mu je bila i ideja o pomirenju. Otud i njegov pristanak na aboliciju pripadnika paravojski tzv. Krajine. Htio je Tuđman stvoriti preduvjete za miran život budućih generacija, nas, naše djece, naših unuka i praunuka. Pomirbom je nakanio ukloniti prepreke za civilizacijski suživot. Otud i Titova bista u njegovu uredu. Ona ima simboličko značenje u toj ideji pomirenja. Tito antifašistima znači ono što Tuđman ili Starčević znače desnici. I što radi politički dezorijentirana predsjednica Kolinda Grabar Kitarović? Baca Titovu bistu iz predsjedničkog ureda. Zapravo, detuđmanizira Hrvatsku. Nije ni ona, a još manje Karamarko (koji je s Mesićem svojevremeno detuđmanizirao Hrvatsku), shvatila Tuđmanovu ideju. A svakoga se dana barem tri puta zaklinje u Tuđmana i njegovu politku. Koju? Samo onu koja joj trenutno odgovara. Svi rado i revno dijele, a demagoški se zalažu za zajedništvo. Odmah nakon  što je izbacila Titovu bistu, KGK dala je posvetiti predsjednički ured, što se, naravno, u sekularnim državama ne radi. Nakon tog neprimjerenog i nepotrebnog čina, Milijan Brkić je izjavio: „Pantovčak treba zaliti kanaderom svete vode!“ Eto što veleum može smisliti!