27-godišnja Darija Pavlic - Djevojka svjetskog adrenalina

27-godišnja Darija Pavlic, već je deset godina ponosna vlasnica licence FIM (Svjetske moto federacije) i direktorica je Speedway Gran Prixa

Dariju Pavlic iz Čakovca, rođenu Goričanku, mladu, simpatičnu, nenametljivu, zanimljivu osobu autor ovog priloga imao je prigode upoznati na nedavnom skupu Sekcije sportskih novinara Međimurske županije gdje se je družila sa sportskim novinarima uvevši mnoge u svijet speedwaya, u dijelove toga adrenalinskog sporta, a koji su nam mnogima do tada bili strani. A kada sve to čujete od jedne obrazovane osobe čvrsto vezane uz Juricu Pavlica, našeg najboljeg odnosno, svjetskog speedway vozača, kada imate saznanje da je ta dama starija sestra ovog velikana onda dojam poznanstva, susreta i razgovora dobiva znatno veću i širu dimenziju.

Već u prvim trenucima razgovora dojmili su me njezini pogledi na sport kada je, između inog, kazala: -Sport je jedan od najvrijednijih dijelova društva, ako služi tome društvu da se razvija, da postaje bolje i složnije. Nasilju i zlu nije mjesto u sportu; kako ni među sportašima, tako ni u publici. Pravi sportaš dat će sve i više od toga, da bude najbolji, a pravi organizator omogućit će kontakt publici s takvim sportašima koji vas u tom trenutku natjeraju da zaboravite na sve brige i probleme i zajedno s njima živite tu utrku ili tu utakmicu! U speedwayu je bit baš to da u dva sata u predivnom ambijentu kakav jest na stadionu Milenium u našem Donjem Kraljevcu doživite strast i ljubav prema motociklizmu zajedno s najboljim najboljim vozačima svijeta - riječi su koje govore mnogo.

Darija je upravo jedna od tih osoba koja će vam pomoći da uđete u svijet speedwaya ali i pokazati kako u ljubavi prema jednom sportu možete mnogo toga dosanjati. To što je Darija dosanjala, rezultat je njezinog upornog i samoprijegornog rada i slobodno možemo reći, pozitivne mladenačke drskosti. Širokog je obrazovanog profila. Završila je ekonomiju i management u Zagrebu, završava magisterij iz poslovnih financija u Engleskoj, a radi u obiteljskoj građevinskoj tvrtki. Kao najstarije dijete u obitelji, bila je i ostala odgovorna i uzorna. U ranoj mladost najviše su je zanimale mažoretkinje, strani jezici i speedway.

I neizostavno pitanje,od kada datira tvoja vezanost za speedway ?

-Od rođenja, iako je moj tata( op. a. Zvonimir Pavlic) imao nesreću 1989. godine kada mi je bila godina dana te nakon toga nije više vozio pa ga nikad nisam ni gledala na stazi. Kao dijete sam puno s njim hodala po utrkama u Sloveniji, zatim s Juricom po Europi i znanje engleskog mi je puno pomoglo pri kontaktu s ljudima. Dogovarali smo utrke i ugovore za Juricu, a kad je 2005. izgrađen stadion u Donjem Kraljevcu vodila sam veliki dio organizacija utrka-rekla je sa sjetom i ponosom. 

Konkretno, tvoji prvi organizacijski poslovi vezani uz utrke ?

-Pisala sam zapisnike na tehničkim pregledima i rezultate utrka u ondašnjem Speedway klubu Prelog, a s 18 godina sam položila ispit za FIM licencu za suca i direktora utrke. Kako smo krenuli s organizacijom Speedway Grand Prix-a, 2009. sam imala prvi sastanak Pragu s Paulom Bellamyem, direktorom BSI-a, a 2010. sam stažirala u Lesznom prije njihove GP utrke kako bi naučila što oni rade da GP bude uspješan. Puno smo putovali smo po utrkama i vidjela sam što se može poboljšati i unaprijediti od naše strane kao organizatora-prisjetila se, kako je rekla, „djetinjstva“.

Kako je rastao tvoj uspon ?

-Polako, a što smatram da je bitno, jer tako upoznaješ sve razine organizacije i vidiš da je važno osigurati stol i papir primjerice u tehničkom pregledu ili klupu za sjedenje medicinskom osoblju. Nije mi bilo teško ni čistiti tribine prije utrke, čupati korov, raditi stotine iskaznica za press ili VIP goste. Sve su to sitnice koje čine događaj, ali nijedan dio toga nije manje važan-rekla je,naglasivši kako je to važno znati.

Što si Ti danas Speedway klubu Unia i opiši segmente Tvoga djelovanja?

-Kao direktorica discipline speedway pri Hrvatskom motociklističkom savezu vodim komunikaciju s FIM-om (Svjetska moto federacija) i UEM-om (Europska federacija). Kao klub biramo utrke i datume kada ćemo ih organizirati. U to su uključeni i pregovori s promotorima poput BSI iz Velike Britanije ili One sport iz Poljske koji su vlasnici prava za Svjetsko i Europsko prvenstvo. Imam licencu za FIM direktora utrke, a poslovi za organizaciju utrke (od plakata, najava, pravilnika, ulaznica, rezervacija hotela) odrađuju se mjesecima prije i imamo odličan tim ljudi koji to s veseljem osmišljavaju i rade-kazala je sa zadovoljstvom.

Opiši jednu manje zahtjevnu i jednu od najzahtjevnijih utrka…..

To je posebno pojasnila:

-Najzahtjevnija je Speedway Grand Prix. Potpisuje se ugovor od 25 stranica o pravima i obvezama, te knjiga od 150 stranica s uputama o organizaciji utrke. Trening se održava u petak, a utrka u subotu, ali cijeli tjedan se radi i priprema stadion i dokumentacije na hrvatskom i engleskom. Produkcijski tim Poljaka od 50 ljudi za televizijski prijenos razvuče i do 5 kilometara kabla te postavi 14 kamera po stadionu. Englezi i Danci postavljajubanere, pozornicu, TV ekrane u svaki boks. Na raspolaganju mora biti 15 radnika svaki dan, uz viličare, prijevozna sredstva, kranove i strojeve. Mi smo podijeljeni u nekoliko grupa: Media (s obzirom na to da dođe 150 fotografa i novinara), Tehnička podrška (Internet, televizija, računala, printeri), Ugostiteljstvo, VIP (ulaznice i poklon-paketi za goste s pozivnicom), Boks (briga za vozače, stazu, službeni dio utrke), Zabava (after-party, voditelji utrke, vatromet), Zaštitarska služba (od rasporeda i uputa zaštitarima, parking, pregled ulaza i posjetitelja). Ukupno 250 akreditacija bude podijeljeno službenom osoblju, čemu dodajemo 70 osoba iz BSI, FIM i njihovih članova). Dakle, sve mjesece prije nego oni dođu, usklađujemo rasporede i zadaće naših članova, šaljem im informacije vezane uz stadion, lokalnu zajednicu, organiziramo press konferencije i komunikaciju s medijima, prodaju ulaznica, oglašavanje…

Manje zahtjevna je utrka državnog prvenstva kojoj je potrebno medicinsko osoblje, nas tridesetak u boksu i oko staze, te vozači. Naravno, uvijek oglašavamo utrke preko plakata, radija i interneta, ali je 90% manje zahtjevno od svjetskog prvenstva. Lakše se „diše“,moj posao na dan utrke je koordinacija svih službi, a ako ne moram previše uskakati u pomoć,znači da smo uspješni i pripremljeni. Moja je zadaća komunikacija s FIM-om i BSI-em, ovisno tko nam je nadležan, da budu zadovoljni. Ako dođe do nekakvih problema, ili izazova kako to volim nazvati, rješavam ih zajednički bez drame i svađe. Gledajući nas kao tim vrlo smo fleksibilni što je najvažnija odlika organizatora eventa. To znači da jedna osoba bude direktor utrke, ali zna uzeti metlu u ruke pa pomesti ulaz na stazu, ako zatreba-dala nam je opis s velikom preciznošću.

U tome treba veliki broj suradnika, kako ih pronalazite i organizirate ?

- Da.Treba nam jako puno volontera i zaljubljenika u ovaj sport kojima je veći užitak sudjelovati u samom događaju nego gledati s tribina. Ima nas u dobi od 10 do 70 godina i odlična smo ekipa! Slažemo se i mlađi i stariji, žene i muškarci. Pravi je užitak raditi s ljudima koji imaju dobru namjeru, vole pomagati našim vozačima, ne traže nikakve kompenzacije za svoj rad, pritom se druže i zabavljaju te nauče nešto novo! Pronalazimo jedni druge kroz poznanstva, Facebook, dođu prijatelji, rodbina, mame i tate vozača, svi smo kao jedna velika obitelj i nikad nema negativnih vibracija!- govorila je sa smiješkom.

Da li ti to predstavlja veliki problem ili……

-To mi je najljepši dio godine – kad krene tjedan prije utrke, svakodnevno se nalazimo i pripremamo stadion, pomažemo vozačima da se osjećaju dobrodošlo, a publici da uživa u ovom sportu. Zaista bi svakom preporučila da nam se pridruži ako želi upoznati nove ljude, putovati na utrke u strane zemlje i kvalitetno provoditi vikende!-pozvala je „staro i mlado“.

Prije velikih utrka, koliko vremena potrošiš u svoj dio posla?

-Mjesece, dane i večeri. Često nas se skupi desetak najužih članova ekipe i onda pada vatromet ideja, što poboljšati, izmisliti nešto novo i zanimljivo, što promijeniti ili ukinuti. Uvijek imamo na umu da prvenstveno moraju u tome uživati naši posjetitelji, da moramo vozačima omogućiti savršene uvjete i na kraju dobiti dobre kritike medija! 

Mnogo putuješ glede klupskih obveza, a i privatno. Gdje si sve bila?

U pričanju ove priče morali smo je prekinuti:-Kad čovjek jednom krene u svijet, shvati koliko još nije vidio i upoznao. Otkako Jurica vozi, bili smo u svim „speedway zemljama“ – od Skandinavije, Velike Britanije, Poljske, Češke, Slovačke, Italije, Austrije, Njemačke, Rusije… Volim pogledati i druge sportove pa često idemo na MotoGP utrke u Španjolsku. Bila sam u skoro svim zemljama Europe, a zanimljive su mi zemlje koje imaju povijest i kulturu. Puno se nauči kroz iskustvo putovanja, a posebno koliko treba cijeniti ono čemu se vraćaš – Hrvatsku. Meni je Međimurje najdraži dio svijeta i zato se toliko trudimo da barem ono što znamo, speedway, donesemo kući, i da se naša publika ovdje osjećaja kao da su na nekom svjetskom događaju. 

Iz koje zemlje nosiš najljepše uspomene i zbog čega?

-Poljska mi je najdraža što se tiče speedwaya jer tamo su emocije na utrkama iznimno jake, posebno kada 20 tisuća ljudi navija za klub tvoga brata i onda postanu prvaci najjače lige svijeta. Posebno mi je draga Velika Britanija u kojoj sam živjela godinu i pol, a oni su sasvim drukčija nacija od naše, i ne mislim to u pozitivnom niti negativnom kontekstu. Život vani nauči te toleranciji, snalaženju i skromnosti.

Međimurci i speeedway, Tvoja poruka njima…

-Prvo bi htjela zahvaliti na potpori i svakoj lijepoj riječi, ali i argumentiranoj kritici, što se tiče našeg rada i truda oko speedwaya. U bi htjeli da svaki Međimurec i Međimurka barem jednom dođu na speedway na Milenium i ponesu kući osjećaj dobro provedenog vremena s društvom. Ovaj sport je prvenstveno namijenjen obiteljima i želimo da se ovdje zabave posjetitelji svih uzrasta. Naš je cilj ispunjen kada stotinjak djece čeka nakon utrke da im se Jurica potpiše na ruku ili poster, kada ljudi sa zastavama i osmijehom odlaze s tribina, te zajedno s vozačima dijele adrenalin i užitak pobjede! –njezina je poruka

Ti i Jurica danas...

-Danas, kao i pred dvadesetak godina, pomažemo si kako u sportu, tako i u obitelji. Sestra i ja smo mu, uz njegovu suprugu i dvije kćeri, najvatrenije navijačice. Volimo ga pratiti po utrkama i skakati na tribinama. Svaka vožnja, da li Grand Prix ili državno prvenstvo, važna je i posebna za sebe, i ponekad niti ne vidim razliku pa nas taj adrenalin i želja da on pobijedi toliko ponese da zaboraviš na sve drugo. Mi smo uz njega u svim usponima i padovima, jer ni pobjeda nije lijepa ako je nemaš s kime podijeliti-odgovorila je na najdraže pitanje.