Kolumne 30.03.2015. 00:00. Zadnja izmjena: 25.02.2016. 13:03.

RTU KRAJ – ŽIVJELA SLOBODA!

 

Da su oni koji su započeli svjetske ratove - kralj i car Franjo Josip Prvi von Habsburg i kancelar Adolf Hitler - te njihovi saveznički protivnici koji su im pokazali “kak se v cirkvi fučka”, zahvaljujući nekom nepredvidivom slučaju uspjeli sresti se na “neutralnom terenu” i dogovoriti se kako će, kada, gdje i što činiti u vezi s ratovima koje su namjeravali pokrenuti, ne bi nam mogli ljepše i bolje naštimati toliko i takvih (jubilarnih?!) obljetnica koliko i kakve nas čekaju u nekoliko sljedećih dana. Ponajprije, upravo prije sto godina, poslije samo relativnog zimskog zatišja u ovo proljetno doba 1915., Prvi svjetski rat naglo je išao prema svojem vrhuncu i pritom trebao sve više ljudi pa su se jedna za drugom redale mobilizacije muškaraca sve mlađih i sve starijih te za vojsku i rat sve manje sposobnih muškaraca, ponekad čak i onih za koje su već stigle obavijesti s pohvalama i zahvalama zato što su junački dali svoj život za domovinu na nekoj od mnogih fronta diljem Europe! A povjesničari uglavnom ne spominju da je baš tada naglo opao broj novorođene djece, što nije bilo bez razloga, ali ni bez važnosti u okolnostima u kojima su žene-majke morale junački preuzeti brige i obavljati poslove koji su tradicionalno pripadali isključivo muškomu rodu.

Ne mnogo potom, to jest prije sedam desetljeća, što znači u proljeće ili, točnije, ovih ožujsko-travanjskih dana 1945. godine, Drugi svjetski rat naglo je išao prema svojem kraju - slavodobitnom ili onom drugom, trećega nije bilo!  Za Međimurje je završavao i upravo završio jer  je doživjelo svoje oslobođenje, a onih preostalih nekoliko (tje)dana do formalne kapitulacije Njemačke više niti nije bio rat u pravom smislu te riječi nego za jedne povlačenje sa što manje vlastitih gubitaka i što više štete za one koji ih gone, za druge pak što brže zauzimanje što više neprijateljskog područja. No, zaokupljenost veličinom, važnošću  i značenjem dana kad su u Čakovec ušli Bugari, Rusi i, potom, borci Kalničkog partizanskg odreda, tj., 6. travnja 1945., potiskuje iz sjećanja i spominjanja Cvjetnu nedjelju također 6. travnja  ali 1941., kad je već prvoga dana rata Njemačke protiv Jugoslavije u prijepodnevnm satima bio napadnut i Čakovec: iz triju njemačkih lakih zrakoplova zapucalo se nakratko po željezničkom kolodvoru i vojarni koju je vojska već prethodnih dana napustila. Tek sutradan popodne iz Ljutomera preko Raskrižja, Sv. Martina na Muri i Štrukovca na dva motocikla s prikolicama dovezlo se šest njemačkih vojnika pod šljemovima i sa strojnicama “na gotov’s” - nikakvih “dviju kolona”  vojske, o kojima se piše šezdesetak godina potom, niti je bilo niti ih je trebalo! - i kod čakovečke bolnice naišlo na grupu građana koji su ih čekali u strahu da ne bude kakvoga zla. Na “pozdrav”, recimo to tako, i izjavu Čakovčana da u gradu nema vojske jedan je od vojnika mirno rekao da “u ime Velikog Njemačkog Reicha” zauzima grad i čitav kraj “Murinsel”, ali će ih prepustiti hrvatskoj državi koja će biti stvorena. Time je rat tada ovdje bio, recimo uvjetno tako, “završen”.

No, vratimo se 1945-oj, kad je s ratom ovdje baš sve bilo sasvim obrnuto od onoga 1941. godine. Ne okupacija nego upravo oslobađanje Međimurja od okupacije i fašizma počelo je odmah pošto su snage Južne fronte ruske Crvene armije kojima su već bile pridružene jedinice bugarske vojske, pregazile Mađarsku i došle do Mure. Kao priprema za prijelaz preko nje i onda za daljnje akcije bilo je više bombardirnja Čakovca i drugih mjesta. Muru su Rusi i Bugari prešli kod Kakinje na Uskrs 1. travnja i odmah zauzeli Donju Dubravu te Kotoribu. Potiskujući Nijemce, 4. travnja oslobodili su Prelog i dva dana potom bez borbe ušli su u Čakovec prvi Bugari pa Rusi i za njima Kalnički partizanski odred.

I dok su partizani, oslanjajući se na svoje “veze” i dotad ilegalne narodne odbore po pojedinim mjestima, odmah počeli organizirati i uspostavljati novu, narodnu vlast, Bugari i Rusi nastavili su goniti  Nijemce koji su ih na štrigovskim bregovima uspjeli zaustaviti i zadržati nekoliko dana  odnosno. upravo toliko koliko im je trebalo da shvate kako se nalaze na vinorodnim brežuljcima na kojima  je nekad bio raj zemaljski i u kojima (brežuljcima) još ima njegovih (tekućih) tragova! Vidjelo se to i po njihovim gubicima pa je bila općenita sreća što je fronta ipak bila probijena i pomaknuta “prek meje na Štajer”, kako su s razumljivim olakšanjem govorili tamošnji Goričanci .

Tako se se prije sedamdeset godina u Međimurju dogodilo ono istaknuto u naslovu : “Ratu kraj - živjela sloboda!”

 

P.S. U uvodnoj rečenici gornjega teksta namjerno sam izostavio “treću stranu” koja je u sva tri navedena slučaja već odavno “uplela” još jednu, za Međimurce veliku stvar. Davni, naime, tvorac kršćanskoga kalendara odredio je da se Uskrs, blagdan Kristova uskrsnuća od mrtvih, bez kojega ni kršćanstva ne bi bilo, uvijek slavi prve nedjelje poslije prvog proljetnog punog mjeseca, a to može biti između 21. ožujka i 25. travnja. Ove će godine to biti sljedeće nedjelje, 5. travnja. 

Uskrs je oduvijek bio nadahnuće mnogim umjetnicima svih vrsta. Evo kako je o njemu u Zagrebu 1942. godine pjevao Ivo Sokač iz Draškovca (1911. - 1990.)

 

MOLITVA NA VUZEM 

Denes si, Jezuš, iz kmice se stal, 

kmice pred Tobom bežiju, 

grehi su mrtvi, vu sakoj duši 

zvoni tak lepo zvoniju. 

Precvele su šibe. Bol je radost 

na denešnji den postala. 

Zemlja je srečna. Se Te  slavi: 

sunce i starci i dečica mala. 

Moje se boli vleču po zemlji. 

O, da bi se denes ja s Tobom stal! 

Vubi vu meni grehe i boli, 

da bi  ja za Vuzem svoj znal.

Izvor: 3127