Kolumne 14.04.2015. 00:00. Zadnja izmjena: 25.02.2016. 13:03.

ZIDARIJA NI NORIJA

Više neočekivanih okolnosti, kojima ja vladam, dalo je ovoj sitnici nepredviđen, s moje strane pomalo i neželjen, sadržaj i opseg. Trebala je biti posvećena djelatnosti po kojoj su Međimurci odavno bili poznati te rado primani izvan svojega zavičaja, pa i u dalekoj tuđini, što im je, marljivima i radinima kakvi su bili, godinama, desetljećima, može se reći i stoljećima, omogućavalo prihod kojim su dopunjavali ono što s malo i škrte zemljice nije bilo uvijek dovoljno za njihove velike obitelji. Stariji znaju: to je zidarija, kako su pojednostavnjeno zvali svoje bavljenje poslom koji nekad jest bio to, a danas mu više odgovara naziv graditeljstvo. Iz objektivnih razloga, o tome jednom drugom zgodom, a ovdje samo suvremena novinska vijest o događaju koji je upravo prije pedeset godina bio jedna od prekretnica u međimurskom graditeljstvu. Novine su, naime, tada, prije pola stoljeća, objavile da je u Čakovcu bio pogon za izradu proizvoda od prednapregnutog betona pušten u redovnu proizvodnju. Izvještaj o tome glasi:

U čast 20. godišnjice oslobođenja Međimurja u subotu [3. travnja 1965] je pušten u redovan rad novi pogon za izradu proizvoda od prednapregnutog betona. Pored članova kolektiva Građevnog kombinata “Međimurje” svečanom otvorenju prisustvovali su i JOSIP ŠLIBAR, predsjednik Skupštine općiner [danas na razini župana Međimurske županije, sljedeće godine bio je ministar u republičkoj vladi], IGNAC BEI, sekretar Općinskog komiteta SK [dogodine na Šlibarovu mjestu], predstavnici Kotarske privredne komore [sa sjedištem u Varaždinu], Građevnog kombinata “Zagorje“ iz Varaždina, i drugi gosti.

Govoreći o značaju ovog objekta JOSIP HORVAT ZDELAR, direktor Građevnog kombinata “Međimurje” je istakao da je u njegovo uređenje investirano 72 milijuna dinara, od čega 57 milijuna iz vlastitih izvora. Novi pogon proizvodit će u smjeni 560 dužinskih metara betonskih gredica, 1600 komada punilaca i 60 komada kulir-ploča, a zapošljavat će ukupno 35 radnika. Njegov godišnji bruto-produkt iznosit će oko 150 milijuna dinara ili 4 milijuna po radniku. Oko 80 posto proizvodnje koristit će se za potrebe kombinata. Dok će preostalo otpadati na privatne naručioce  za koje će se uglavnom proizvoditi betonski rubnici, cijevi i još neki betonski polumontažni elementi. Velike količine šljunka koje su potrebne za ovoliku proizvodnju osigurane su u šljunčarama u Totovcu i Puščinama.

Na svečanosti je govorio i predstavnik Zavoda za ispitivanje materijala iz Ljubljane, dok je Josip Šlibar, predsjednik Skupštine općine, čestitao kolektivu na ovom značajnom uspjehu, a zatim simboličnim  presijecanjem vrpce na ulazu otvorio novi pogon i pozvao prisutne da ga razgledaju.

 

P.S. Nisam dospio ni dočekati prethodni broj ovih novina kad sam već bio brže-bolje i maltene javno ne samo upozoren, nego i oštro prekoren zato što sam, navodno, “napisao“ da je bolnica u Čakovcu prije gotovo čitavoga stoljeća - točnije i određenije, 1922. godine - počela raditi  s četiri liječnika (primarni liječnik kirurgije, uz njega tri liječnika stažista) koje su opsluživali jedan bolničar i jedna bolničarka, što si, kažu mi, ne bi priuštila niti jedna Kenija! (Dotični ne kažu što sam/i/ zna/ju/ o Keniji!!) A ja navedeno nisam napisao, nego samo prepisao - što valjda ipak nije isto, pogotovo kad sam za ljude dobre volje to i jasno označio!! - a prepisao sam ono što je napisala i objavila jedna od najodgovornijih osoba - nomina sunt odiosa - ili nemojmo o imenima ako to nije potrebno! - u zamalo pa stogodišnjoj povijesti te bolnice, bez obzira kako se ona, ta bolnica, zvala ili u što je bila integrirana. Pritom naglašavam da nikako ne vjerujem da dotična osoba nije iz izvornih dokumenata, na koje se poziva, nije saznala da su službu bolničara/ki od prvoga časa u toj bolnici obavljale redovnice (časne sestre ili opatice), članice kongregacije Sestara sv. Križa Trećega reda sv. Franje Asiškoga, obično i jednostavno nazivane križaricama.

U ovom času ne smatram potrebnim, a ni ne stižem, tražiti točan broj koliko ih je bilo odmah, u početku, ali znam da ih je 1938. godine bilo 14 (četrnaest) sestara i jedna kandidatica, svega, dakle, petnaaest njih na tri ili  četiri liječnika, što bi si već i jedna Kenija mogla priuštiti!! Jednako tako, ne zanima me je li to izostavljeno namjerno ili nenamjerno, ali ne mogu ne pretpostaviti izravnu posljedicu toga izostavljanja: boravak i djelovanje tih sestara - ne treba zaboraviti i ne priznati da one jesu (bile) bolničarke, ali to su (bile) kao redovnice, a ne obrnuto - njihov boravak, dakle, i djelovanje nisu ni spomenuti, a kamoli opširnije opisani u knjizi koja se deklarativno bavi upravo takvim pojedinostima iz vjerskog života Međimurja. Kad se to i tako dogodilo s časnama koje su punih devetnaest godina djelovale na mjestu na kojemu nisu mogle biti nezapažene - za falu su rekli jim odmah ljeti 1941. godine da se bezuvjetno maknu odavde jer su bile zamijenjene drugima o kojima se također  ništa niti zna niti igdje spominje, pa niti kako su se sporazumijevale s bolesnicima - nije čudno što je jednaka sudbina pogodila i druge koje su u svoje vrijeme i u drugim mjestima te na druge načine nedvojbeno sudjelovale u javnom životu svojega mjesta te tako zaslužile da ne budu zaboravljene ili čak namjerno prešućivane, što im vjerojatno ni u Keniji ne bi učinili.

Izvor: 3129