ŠTO BI DANAS O TOME REKAO?

Približno na sredini između dvjestote obljetnice rođenja - bila je četvrtoga veljače - i stodesete obljetnice smrti - bit će osmoga svibnja (neki kažu travnja, što nije važno) - vrijedi sjetiti se čovjeka koji u hrvatskoj povijesti ima trajno mjesto kao hrvatski biskup, političar i narodni dobrotvor, kako se obično i najjednostavnije o njemu govori i što mu se ne može zanijekati. Oni koji barem malo poznaju našu povijest XIX. stoljeća već znaju: to je Josip Juraj Strossmayer. Životni put počeo mu je 1815. godine u pohrvaćenoj trgovačkoj obitelji u Osijeku, a završio 1905. u Đakovu u pedeset  petoj godini - biskupskoga staža!!

Očito nadaren, poslije gimnazije u rodnom gradu, završio je filozofiju u Đakovu i teologiju u Pešti - već s doktoratom filozofije - bio je 1838.  godine zaređen i postao kapelan u Petrovaradinu, ali je već 1840. nastavio studij u bečkom Augustineumu koji je nakon dviju godina završio doktoratom i iz teologije. Kao “sjajan” profesor u đakovačkom sjemeništu i izvrstan govornik, bio je 1847. godine pozvan u Beč za kapelana na carskom dvoru, a uz to je bio i profesor te jedan od trojice direktora Augustineuma, što ne malo govori o njemu. Ipak, nije to bio dugo jer ga je  kao ilirca, poznatoga još iz njegovih mladenačkih dana, ban Josip Jelačić predložio, car prihvatio, a Papa potvrdio i 18. studenoga 1849.  imenovao  bosansko-đakovačkim i srijemskim biskupom s častima, pravima, ali i obvezama koje mu kao takvomu  pripadaju. Prigodom posvećenja i ustoličenja u Đakovu, 18. rujna 1850. svoj je program daljnjeg djelovanja sažeo u riječi “Sve za vjeru i domovinu!” i toga se do smrti držao.

Sitnica po kojoj taj visoki crkveni dostojanstvenik (ne) zaslužuje ući i u međimursku povijest svakako je njegovo postupanje prije stoljeća i pol, kad se - poslije pada apsolutizma, kao gotovo jedini hrvatski političar odlučno - ali nažalost neuspješno - zauzimao da Međimurje ne bude vraćeno Zaladskoj županiji, nego da ostane u granicama Hrvatske. Tu pojedinost hrvatske - i međmurske! - povijesti opisao je (jedini?) Rudolf Horvat ovako:

Poslije pada apsolutizma, 1860. godine, Mađari su sve glasnije, čak uz prijetnju ostavkama visokih državnih dužnosnika, zahtijevali da se Međimurje, koje je Josip Jelačić 11. rujna 1848. oslobodio i pripojio Hrvatskoj, vrati Mađarskoj i njenoj Zaladskoj županiji. Mladi car i kralj Franjo Josip Prvi (i Jedini jer drugoga nije bilo!) pozvao je 7. siječnja 1861. posebnim pismom Bansku konferenciju u Zagrebu da dokaže hrvatsko pravo na taj kraj. O tome je Konferencija raspravljala 15. siječnja i Antun Šokčević predložio je da to pitanje prouči i vladaru odgovor pripremi poseban odbor. Tomu nasuprot, Mirko Bogović izjavio je da to spada na budući sabor koji će se uskoro sastati. Tom se mišljenju pridružio i biskup Strossmayer koji je objasnio da banska konferencija nema pravo išta odlučivati o cjelovitosti zemlje, prema tomu - ni o Međimurju. Riječ o tome ima jedino sabor na kojemu će se sastati zastupnici čitave Hrvatske. Na to je Konferencija donijela zaključak: da će zamoliti Njegovo Veličanstvo da se rasprava o pravnim naslovima Hrvatske na Međimurje ostavi Saboru kao zakonitomu organu trojedne kraljevine, a u Međimurju da ostane sadašnje stanje (status quo). Konferencija se živo nada da će dotle mirovati i Ugarska ako joj je zaista stalo do iskrenoga sjedinjenja s Hrvatskom. Zagrebački odvjetnik Makso Prica odmah je sutradan tu molbu i sročio.

No, Mađari nisu čekali - nastavlja Horvat - kada će i kako Hrvati dokazati svoje pravo na taj kraj. Njihove su novine već 12. siječnja 1861. objavile da je Međimurje otrgnuto od Hrvatske i ponovo pripojeno Mađarskoj. Vijest očito nije bila samo novinska patka jer su vlasti Zaladske županije odmah nastupile i počele uredovati po Međimurju kao da 1848./49. godine desetljeća po njoj nije niti bilo.

Ne zna se kako su drugi, bliži, u Hrvatskoj reagirali na takav razvitak događaja, ali biskup Strossmayer s drugoga kraja države pokušao je - jedini?? - iskoristiti osobne veze i utjecaje u Beču iz doba u kojem je bio kapelan na carskom dvoru i direktor Augustineuma te učiniti jedino moguće. Posebnim pismom obratio se 25. siječnja (1861.) austrijskom ministru predsjedniku Rechbergu - nije isključeno i još komu drugomu - i zamolio ga da Hrvatskoj spasi Međimurje u kojemu borave sami Hrvati. Nažalost, predsjednik Rechberg, ako je možda i htio, nije stigao ništa učiniti jer je u novonastalim okolnostima već 5. veljače položio čast, tj. odrekao se službe ministra predsjednika, a Mađari su već naveliko igrali igru koja će za koju godinu završiti austro-ugarskom nagodbom. Tako Strossmayerova dobra volja i nastojanje - što mu treba priznati - nažalost, nije urodilo željenim plodom.

Premalo je ovdje prostora za sve što bi o tom velikanu naše povijessti (u punom smislu te riječi) trebalo reći. U današnjim okolnostima ipak ne mogu ne spomenuti da je dao sagraditi onu divnu katedralu kojom se ponosi ne samo Đakovo, nego i čitava Slavonija, pa i Hrvatska. Prigodom njena dovršenja i otvorenja 1882. godine, posvetio ju je “Slavi Božjoj, jedinstvu crkava, slozi i ljubavi naroda svoga!” Što bi taj idealist danas rekao o tome??

P.S. Sasvim slučajno i neslužbeno, ali i ne u obliku običnoga trača, premda iz izvora koji se zove “ulica” i doslovce po ulici čuje se da je po uspjesima nekad jednomu od zaštitnih znakova Čakovca, po svijetu poznatomu ŠAF-u ili Školi animiranoga filma, navodno, odzvonilo. Zar zaista? A ako zaista, zašto?

Može o izvoru tih vijesti misliti što god tko hoće, ali stari su iz debeloga iskustva govorili: “Kaj se pripoveda, ili je več bilo ili još bu.” Hoće li to vrijediti i u ovom slučaju? Bilo bi dobro da i nadležni za takve slučajeve javno kažu svoju.