GROF DO GROFA PA PONOVO GROF

Još jedna dvjestota obljetnica rođenja, vezana uz ovaj kraj, ne smije ostati nespomenuta. Riječ je o Györgyu ifj. ili, naški, Jurju ml. iz mađarske obitelji Festetića koja, navodno, potječe iz našega Turopolja premda se čini da iz njega nisu bili ni naši, hrvatski Festetići. Osim toga, gotovo je sigurno da nitko od naših - od Petra, vjerojatno predijalca zagrebačke biskupije u Kašini i rođenoga oko 1480. godine, do uvažena gospodarskog stručnjaka Miroslava, rođenoga 13. srpnja 1884. u Osijeku i izgubljena poslije II. svjetskog rata - nitko, dakle, iz tolikih pokoljenja nije nikad imao nikakve veze s Međimurjem ili se, barem zasad, za takve veze ne zna pa se njima, tim hrvatskim Feštetićima,  ovdje ne treba niti baviti.

Drugo su mađarski Festetići koji su potekli od Zagrepčanina Pavla. On je od 1634. godine bio vojni zapovjednik u službi grofa Adama Batthyánya, vrhovnoga generala u donjoj Ugarskoj, i kao takav postao začetnik ugarske grane Festetića. Po ženidbi, naime, s Uršulom Bornemissa 1638. god. stekao je posjede u više ugarskih županija, među njima i Tolnu u županiji istoga imena, po kojoj obitelj nosi pridjevak “de Tolna” od 1746. godine kad je Pavlov unuk (?) Josip-Józsi (1694. - 1757.), austrijski konjički general, dobio grofovstvo za zasluge u vojnoj službi.

Prvi iz te, ugarske grane koji se spominje u vezi s Hrvatskom bio je Pavao (1725. - 1782.), sin Josipova brata Krištofa (1696. - 1768.). On je 1757. god. odbio službu stalnog administratora  za poslove Ugarske komore iz Požuna u Hrvatskoj, a potom je bio savjetnik Ugarske kancelarije u Beču  i  bečke Dvorske komore, a zbog promicanja narodnoga gospodarstva, voćarstva i svilogojstva Marija Terezija podijelila mu je 1772. ugarsko grofovstvo. Njegov sin Juraj st. (György, 1754. - 1819.) osnovao je u Keszthelyu poljodjelski odgojni zavod Georgikon, veterinarski tečaj i gimnaziju u tamošnjem franjevačkom samostanu, a 1791. godine kupio je od grofova Althanna gotovo cijelo Međimurje za tada nevjerojatnih 1,600.000 forinta. Naslijedio ga je sin mu Ladislav (László, 1785. - 1846.) koji je, kao kapetan Legrada i kraljevski komornik, 1832. godine od obitelji Kneževića kupio još preostalu nekad pavlinsku Svetu Helenu kod Čakovca i tako zaokružio čitav kraj pod svojom vlašću.

Od njega je Međimurje naslijedio već u uvodu spomenuti sin mu Juraj (György) ml., rođen 23. travnja 1815. i umro 12. veljače 1883. Bio je potpukovnik austrijske vojske, veliki župan Zaladske i Željezne županije, kraljevski komornik i član velikaškoga doma ugarsko-hrvatskog Sabora. Od 1868. bio je član ugarskoga Kraljevskog ministarskog vijeća i ministar Vijeća na dvoru u Beču. Njegova novčana potpora omogućila je 1855. godine osnivanje dioničkog društva koje je preuredilo središnju zgradu čakovečkoga dvorca Zrinskih u tvornicu šećera. Djelovala je samo od 1858. do 1870. god., a i to bez većeg uspjeha, pa je kao na kraju bila napuštena. Ipak je iza nje u dotad manufakturnom Čakovcu ostao jak miris industrije pa će se još za života toga Festetića postavljati zametci budućih paromlina i munjare, Granera (kasnije MTČ-a), Neumanna (kasnije Čateksa), ciglana itd. - da se ne nabrajaju dalje oni koje je vrijeme pregazilo kao, npr., tvornice češljeva, octa, alkohola, kandita i čokolade, likera, šampanjca i druge, u svoje vrijeme itekako važne i, prije svega, rentabilne.

Razumije se, svemu tomu manje ili više lokalnomu, čvrst temelj i poticaj te opću vrijednost i značenje davalo je nešto za što je u ono doba trebalo ne malo dalekovidnosti i hrabrosti. Bila je to željeznica koja je - zahvaljujući upravo tomu Jurju Festetiću - povezala Međimurje i Čakovec s cijelim svijetom prije nego ijedan drugi hrvatski kraj ili grad. Pešta je, naime, trebala željezničku vezu s Bečom i Trstom tako da dosegne postojeću prugu između ta dva grada - najzgodnije je bilo - u Pragerskom u Sloveniji, no, pri odabiru smjera te veze javljao se otpor mjesnoga pučanstva iz ne uvijek razumljivih i prihvatljivih razloga. Kraj je tomu napravio upravo Festetić tako što je dao zemljište za prugu uzduž čitavoga Međimurja i kolodvor podalje od Čakovca. Tako je prvi vlak na hrvatskom tlu prošao upravo ovim  krajem 1. travnja 1861, što su mnogi uskoro požalili, ali - prekasno.

Da bi radi šećerane mogao napustiti Stari grad, dao je na majuru u predjelu još uvijek zvanom Marof, sagraditi reprezentativnu zgradu za smještaj uprave veleposjeda - poslije I. svjetskog rata zbog agrarne reforme pripast će čakovečkoj Općini pa će u njoj 1922. god. biti otvorena državna bolnica - sam pak se 1855. godine preselio u jednako tako novosagrađen dvorac u Pribislavcu. Ne treba mu zaboraviti da se ne jednom iskazao kao pravi mecena, o čemu bi vrijedilo jednom drugom prigodom.

Iz braka s groficom Eugenijom Erdödy (1826. - 1894.) potekao je Eugen (Jenő, 1842. - 1933.), posljednji feudalni vlasnik Međimurja, ujedno i posljednji član te loze Festetića, no, taj i zbog drugih razloga zaslužuje posebnu Sitnicu.

P.S.  Danas već malotko zna da je jedna od najljepših ulica u Čakovcu - danas nosi ime Vl. Nazora - nastala kao “Peški put”. Dugo je bio izvan zakona i mnogo je vode proteklo Trnavom prije nego je bio dopušten kao prečec prema kolodvoru  koji isprva nikako nisu htjeli da im bude bliže. Naj si ga grof ima pod nosom če si ga tak želi! govorili su, a brzo su sami požalili što njima nije - pod nosom!