TEBE SRCE IŠČE - IVE SOKAČA

Upravo dva i pol desetljeća prije današnjega dana te poslije (ponovo upravo) četiri i pol desetljeća provedena u podalekom srcu Slavonije, što je podosta više od polovice njegovoga životnoga vijeka, to jest, 5. svibnja 1990., u Prekopakri, kod Pakraca umro je Ivo Sokač, čovjek koji se nikad i nigdje nije ustručavao priznati i isticati svoju beskompromisnu vjernost i ljubav prema svojoj rodnoj grudi, prema svom zavičaju med Murom i Dravom, premda ga je život još u ranoj mladosti odveo iz njega. Upravo ta njegova ljubav prema Međimurju ne dopušta da dvadeset peta obljetnica njegove smrti ostane nespomenuta - makar i kao sitnica koja, uz brojne druge, čini zgradu povijesti, posebno kulturne povijesti ovoga kraja.

Kad je 1942. izdao svoju prvu pjesničku zbirku “Kraj Mure”, sam je o piscu ovih pjesama napisao:

Ivo Sokač rođen je 15. travnja 1911. u međimurskom selu Draškovcu. Škole je polazio u rodnom mjestu, Varaždinu i Zagrebu, a  sada je činovnik Ravnateljstva pošta u Zagrebu. Surađivao je pjesmama u dječjim i omladinskim listovima te u Luči, Obitelji, kalendaru Danici i Hrvatskoj Reviji. Bavi se i glazbom. Pjeva samo onda kad osjeti potrebu da izrazi svoje osjećanje prema rodnom kraju i njegovim ljudima, koje mnogo voli i za kojima tuguje. Ovu je zbirku pjesama izdao zato, da i on  pokaže svojim zemljacima kako se mogu lijepo i uspješno izraziti osjećaji i u njihovu narječju.

Tko zna zašto, ali propustio je spomenuti koje osjećaje on sam želi izraziti i u njihovu - razumije se: kajkavskom - narječju, no, nije to ni trebao jer taj osjećaj jasno izbija iz svake pjesme, svakog stiha, čak i svake riječi u njoj. To je neobično jaka nostalgija za zavičajem koji je njemu i mnogima njemu jednakima, kao i čitavoj Hrvatskoj, u ratnim okolnostima bio jednostavno otet. Potvrdio ju je uskoro, 1944. godine, drugom knjigom pjesama gotovo jednakoga naslova i sadržaja: “Med Murom i Dravom”.

Opće okolnosti poslije Drugog svjetskog rata, posebno njegov premještaj na sasvim drugi posao i preseljenje u drugi kraj, još dalje od svoga zavičaja, bile su razlog da mu i pjesničko pero privremeno zatupi. Ipak, nije se predao, nego se ponovo počeo javljatiu Kajkavskom kalendaru, Maruliću i Kani, a to razdoblje svoga života okrunio je 1986. godine trećom zbirkom pjesama pod naslovom “Tebe srce išče”. Tim iskanjem njegova srca kao srži i biti njegova pjesničkog opusa vrijedi i ovdje legitimirati toga našega zemljaka:

Tak su noči teške, črne,

Tak su tožne naše zorje,

Saki pita, gda se vrne

Hrvatsko nam Međimurje.

Ftica v gnjezdi još ne sneva, 

Tiho su ravnice,  gorje,

Kaj ne razmeš, ftica speva:

“Međimurje, Međimurje!”

Plug vu zemlji nekaj riše,

Nekaj išče, ruje, orje,

Tam globoko v srcu piše:

“Međimurje, Međimurje!”

Saku kvočku najde pišče.

Mura, Drava idu v morje,

Moje srce kaj da išče

Nego tebe, Međimurje!

Moglo bi se, a jednom će se  morati reći mnogo više nego stane u ove stupce, no, u ovom času završimo ocjenom jednoga dobroga poznavatelja i recenzenta Sokačeva djela koji kaže: “Nostalgija za Međimurjem… jednostavno ga je zarobila, a iz toga su nastale poruke najplemenitijih naboja…”

P.S. Nema više šale: izbori su tema dana, mjeseca, godine. Oduvijek je tako: jedni ih priželjkuju, nadaju im se i zahtijevaju ih jer jesu ili barem kažu da jesu sigurni u pobjedu, drugi ih se boje, izbjegavaju ih i odgađaju do zadnjega, dok se god može, premda to pažljivo prikrivaju i pred protivnicima i, možda još više, pred samima sobom. Oni treći - nemreju si pomoči, moraju magaditi! Eto, u takvim okolnostima jedna sasvim slučajno zamijećena, recimo tako, jubilarnost povod je za podsjećanje na jednu, iz više razloga zanimljivu povijesnu sitnicu. Naime, prije upravo osam desetljeća, u nedelju 5 maja 1935 - kako se tada moralo govoriti i pisati - u čitavoj zemlji tada zvanoj Kraljevina Jugoslavija bili su obavljeni izbori za parlament. Ne raspravljajući ovdje o uzrocima,  povodima i ostalim njihovim okolnostima, neka bude dovoljno spomenuti da su bile četiri liste - Bogoljuba Jeftića, dr. Vladimira Mačeka, Dimitrija Ljotića i Božidara Maksimovića. Svaka je od njih u svakom srezu - naški kotaru - imala svoga predstavnika-kandidata (ovdje naveden u zagradi), a prema novinskom izvještaju za Međimurje, u Srezu preloškom ukupno je glasalo 9515, lista Jevtića (dr. Janko Baričević) 4791, lista dr. Mačeka (Ivan Petković) 4821, lista Ljotića  (Zvonimir Dobranović) 2, lista Maksimovića (Milutin Popović) 1. A u Srezu čakovečkom ukupno je glasalo 9987, lista Jevtića (Antun Videc) 1341, lista dr. Mačeka (dr. Hinko Krizman) 8641, lista Ljotića (Franjo Žibrad) 0, lista Maksimovića (Ljubomir Petrović) 5.

U čitavom, dakle, tadašnjem upravno priznatom Međimurju od 19.502 glasača dobili su Jeftić 6.132 glasa, Maček 13.462 glasa, Ljotić 2 glasa i Maksimović 6 glasova.

Radi usporedbe, u čitavoj državi Bogoljub Jevtić dobio je 1,746.982 ili 60,64 posto, a dr. Maček 1,076.345, tj., 37,36 posto glasova, dok su ostala dvojica s 24.088 i 33.549 glasova ostali pravi marginalci. U cijeloj pak zemlji bilo je upisano svega 3,908.3133 glasača, od čega je glasalo njih 2,880.964, što čini 73,72 posto.