STVAR NIPOŠTO NIJE TAKO JEDNOSTAVNA …

… kako se čini kad se vidi i čuje gdje i na kakve je sve načine svijet proteklih dana slavio, spominjao, podsjećao, obilježavao i sl. sedamdesetu obljetnicu završetka dosad po svemu najvećega i najstrašnijega ratnoga klanja u povijesti ljudskoga roda - Drugoga  svjetskoga rata. Činio je to s pravom ako ni zbog čega drugoga, onda svakako zbog šezdesetak i više milijuna samo mrtvih, dobrim dijelom ni krivih ni dužnih ljudskih žrtava. No, svaki, pa i najpovršniji poznavatelj toga razdoblja svjetske povijesti zna  da je primirjem od 9. svibnja 1945. rat formalno završio samo u dijelu svijeta koji se zove Europa, dok je na Dalekom istoku uporno trajao još gotovo čitava četiri mjeseca - baš kao da je morao pošto-poto do posljednjega dana ispuniti  čitavih šest godina od početka, 1. rujna 1939.

Da nije bilo tako, ne bi, naprimjer, i Brazil mjesec dana poslije svibanjskoga završetka rata, u lipnju iste 1945. godine, niti imao razloga niti vidio smisla objaviti rat Japanu i pridružiti se ratnicima, a povijesne knjige kažu da jest! Štoviše, nije u tome bio niti sam niti jedini jer je Norveška učinila to još mjesec dana kasnije: 8. srpnja - dapače, čak je i  Italija - ona koja je kapitulirala 4. rujna 1943 - smatrala potrebnim zaratiti se s nekadašnjim saveznikom u posljednji čas: 17. srpnja 1945! Japan pak, premda sam, možda bi izdržao ratujući još koji dan ili tjedan da nije 6. i  9. kolovoza dobio lekcije u obliku prvih dviju, u svjetskim razmjerima prvih dviju  atomskih bombi bačenih na gradove Hirošimu i Nagasaki. Te su bombe svojim učinkom - stotinama tisuća u istom času pobijenih  ljudi, a da se niti ne spominju oni koji će godinama umirati od posljedica jednoga jedinoga smrtonosnoga bljeska - one su, dakle, daleko nadmašile i najgora očekivanja - kako  onih koji su ih mukotrpno stvarali, tako još više onih koji su tek nagađali što bi to moglo biti. No, ne treba čačkati po onomu što se događalo na dalekoj drugoj strani kugle zemaljske jer je dovoljno sjetiti se da je i nekadašnja Federativna Narodna Republika, odnosno, ne tako davnašnja Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija svoj Dan pobjede također slavila tjedan dana poslije drugih oko nje - 15. svibnja - što, po njezinom, ipak nije bilo bez svakoga logičnoga obrazloženja.

Kad ponekad, istina rijetko, imam prigodu s nekim razmijeniti koju riječ o tome, sugovornikovo zanimanje često se usredotočuje na one, svakako više političare nego vojnike, koji su taj rat skrivili, pokrenuli, vodili i - izgubili. Njihove “iskaznice” mogu se skratiti na ovo:

Najstariji od njih, Benito Mussolini, rođen 29. srpnja. 1883, po školovanju je bio učitelj, ali nije poznato da je u školi i razredu zarađivao kruh jer je već s osamnaest godina (!) uređivao socijalističke novine Naprijed!, no, razišavši se ubrzo s njima, krenuo je svojim putem kojemu je simbolički znak bio antički liktorski fasces (snop - po njemu “fašizam”), a završio presudom  prijekoga suda i strijeljanjem 28. travnja 1945.

Nacionalsocijalistički, skraćeno nacistički, apologet Adolf Hitler, rođen 20. travnja 1889. u Austriji (!), po prvotnom zanimanju nazivan malar (ličilac), brzo se nametnuo svojoj stranci, narodu i državi, a pomoću svojega blic-kriga namjeravao je to učiniti i sa svijetom. Preživio je atentat svojih časnika 20. srpnja 1944., ali suočen s konačnim i potpunim porazom, sam si je presudio u Berlinu 30. travnja 1945.

Treći u tom, u svoje vrijeme gotovo svemoćnom trojstvu, manje je poznat. Bio je po mnogo čemu - tek toliko da se ne kaže baš po svemu - potpuno drukčiji, ali i drukčije životne sreće. Michinomiya Hirohito bio je japanski car “vladavine showa, svijetlog mira”, što god to bilo i značilo. Najmlađi od te trojice, rođen 29. travnja 1901. na carskom dvoru u Tokyju, na prijestolje svoga oca Taisha sjeo je 1926. godine kao specijalist pomorske biologije kojom se, izgleda, bavio bar toliko koliko i carevanjem, ako ne i više. Za njegova vladanja Japan je iznenadnim napadom na hawaiisku luku Pearl Harbor ušao u rat sa Sjedinjenim Američkim Državama, što znači i u Drugi svjetski rat koji je i za nj završio kao i za njegove europske partnere: bezuvjetnom predajom potpisanom 2. rujna 1945. Pred kraj rata odrekao se militarizma, a poslije rata svoga božanskoga podrijetla te više carskih prava i povlastica pa je teško ne povezivati to s činjenicom da ga je Međunarodni sud 1948. godine oslobodio krivnje za rat i ratne zločine. Umro je gotovo kao običan građanin Tokyja u dubokoj starosti 7. siječnja 1989.

P.S.  Što bi rekao neki voditelj/ica nekog javnog razgovora u “medijima” (na radiju i televiziji te u novinama) kad bi mu/joj se sugovornik/ca obratio/la sa “reporteru X.” ili “novinarko Y.” kao što oni - sve češće se čuje i vidi,  govore, naprimjer, “ministre A.” ili “ravnateljice B.”? Ako postoji kakav (opravdan!?) razlog za takvo odstupanje od pravila nekadašnjega bontona, bilo bi dobro da to javno pouče  one koji još uvijek misle da pravila lijepoga ponašanja  propisuju “gospodine ministre” ili “gospođo ravnateljice” i bezbroj sličnih slučajeva. Hvala unaprijed!