SUDBENI STOL U ČAKOVCU

Tko bar malo poznaje povijest Međimurja, zna da je neposredno poslije završetka Prvoga svjetskoga rata, točnije 24. prosinca 1918., taj kraj bio oslobođen od mađarske vlasti i - u isto vrijeme - bilo proglašeno njegovo priključenje matici zemlji Hrvatskoj koja je također raskinula sve državotvorne veze s Mađarskom i najprije, 29. listopada 1918., ušla u novostvorenu Državu Slovenaca, Hrvata i Srba, a odmah potom, već 1. prosinca iste 1918., kao njezin dio, sa Srbijom se ujedinila u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, 1929. godine službeno prozvano Kraljevinom Jugoslavijom. U takvim okolnostima narod je  s veseljem odahnuo zbog oslobođenja od tuđinštine, prvenstveno jezika i  “civilnoga” braka koji su u Mađarskoj bili obvezatni, a smatralo se normalnim da se u Međimurju, jednako kao i u drugim krajevima tada odvojenima od Mađarske - Prekmurju, Baranji i Bačkoj - djelovanje organa državne i mjesne vlasti te općenito javni život organiziraju i odvijaju ne više po mađarskim zakonima i propisima, nego po onima koji su, uvjetno  rečeno, vjekovima vrijedili u Trojednom kraljevstvu, odnosno, njegovom hrvatskom dijelu, bez obzira na ono što se s njim događalo.

I sve je kako-tako “štimalo” dok je ostajalo na razini i u djelokrugu ili nadležnosti najnižih, općinskih i kotarskih vlasti, posebno sudova. Prave poteškoće nastajale su kad je nešto trebao rješavati neki viši forum ili organ, naprimjer, ponovo posebno,  sud dugoga stupnja, tzv. okružni sud ili sudbeni stol. Za Mađarije se znalo: u takvim slučajevima i zbog takvih stvari išlo se u Veliku Kanižu, Pečuh ili još dalje u unutrašnjost Mađarske, što nije bilo ni lako, ni jednostavno, a ni jeftino, ali - tak je bilo i šlus! Poslije prevrata 1918. godine te su sudske ustanove ostale izvan državne granice pa već i zbog toga nedostupne našim građanima. Zato je trebalo očekivati novu sudsku mrežu, pogotovo onu drugostupanjsku, i nadati se da  će u tom smislu ovaj kraj pokriti Varaždin, grad sa stoljetnom sudskom tradicijom - već je i imao sudbeni stol - a tako je blizu da samo što nije u Međimurju. No, nakon dvoipolgodišnjeg izrađivanja tzv. Vidovdanskog ustava, donijetoga 15. lipnja 1921., dogodilo se da su kotarski - tada sreski! - sudovi u Čakovcu i Prelogu, iz razloga u koje se ovdje ne moramo upuštati, bili stavljeni u nadležnost okružnog suda i državnog tužioštva - ni manje ni više, odnosno, ni bliže ni dalje, nego - u Somboru!!

Teško je i zamisliti što je takvo salamunsko rješenje značilo za Međimurca koji je bio - bilo kao tužitelj, bilo kao tuženik ili okrivljenik, bilo kao svjedok, bilo na koji god drugi način - hotimice ili nehotice upleten u neku parnicu ili drugi sudski posao pa morao, kako to već kod sudova jest, možda i više puta putovati u taj grad u dalekoj Vojvodini! Uzaludne su bile sve molbe i drugi oblici pokušaja odozdo da se to drukčije riješi - vlast je bila vlast i trebale su joj pune četiri godine da se ili sama dosjeti ili prihvati tuđe mišljenje kojemu, ako je dobro i prihvatljivo, ne treba ništa drugo nego samo priznati to, naime, da je dobro i - dalje će sve biti lako.

Teško je nabrojiti što se sve u tom smislu poduzimalo, ali vjerojatno nije daleko od istine da su se sve političke stranke, razumije se, s ciljem vlastitoga prestiža, natjecale u izmišljanju rješenja koje bi i zadovoljilo vladu - to prije svega! - i bilo uistinu na korist i olakšanje onima zbog kojih sudovi i postoje. A  teško je i zamisliti nešto drugo ili treće, a jednostavnije i učinkovitije od onoga što je mnogima bilo u glavi, a nekima i na jeziku: poseban sudbeni stol za taj kraj i u tom kraju, samo što bi vladin pristanak i prihvaćanje toga bilo priznanje vladine pogreške u prvotnom izboru. Vuk je bio sit i koza cijela kad se netko sjetio: ne novi sudbeni stol, nego ekspozitura, tj., ispostava postojećeg somborskog okružnog suda u Čakovcu. Kad je i to, čini se, zapinjalo, prema jednom novinskon izvještaju, stvar je bila riješena i izvedena ovako:

Zbog toga je u posljednje vrijeme u Beogradu  boravio naš dr. Ivan N. Novak i zajedno s našim narodnim poslanikom i ministrom dr. Hinkom Krizmanom, Varaždincem, upro sve sile da se to pitanje jednom dokraja i zauvijek riješi. Uspjeli su da ministar pravde dr. Edo Lukinić odredi da ima smjesta na lice mjesta izaći komisija i napraviti sve što treba da ekspozitura proradi. I tek što se dr. Novak vratio u Čakovec, eto iza njega ministarske komisije na čelu s načelnikom ministarstva pravde dr. Radišićem koji je u nekoliko dana riješio sve i ekspozitura je 21. svibnja 1925. mogla biti svečano otvorena i odmah početi normalno djelovati.

O njezinu radu potom malo se zna, a o onom jednom dokraja i zauvijek rješenju  treba reći da je trajalo  do - 1933. godine: ekspozitura je tada bila premještena u Varaždin i - prestala biti i ekspozitura i somborska.

P.S.  Po dobrom običaju koji, očito, nismo mi izmislili, poslije svečanosti otvorenja ekspoziture priredila je Trgovišna općina Čakovec gostima-uzvanicima svečani banket. Poslije njega gosti su se još dugo zadržali na okupu i na kraju korporativno otišli na izložbu konja koja je toga dana bila Čakovcu. Tako su imali zgodu upoznati napredak naše najizdašnije grane narodnoga gospodarstva - završava jedan izvještaj  o tomu što se dogodilo prije devedeset godina.