UMJESTO ODGOVORA OD ŠEFOVA REPRESIVNOG APARATA ZARADIO SAM PRIJETNJE

U saborskoj raspravi o radu policije u 2014. godini Ingrid Antičević Marinović rekla je da oni koji kritiziraju izvješće ministra Ranka Ostojića rade to zbog samopromocije (mislila je, prije svih, na moju malenkost). Izvješće je - natjecala se sa stranačkim drugovima i drugaricama kolegica Marinović u nizanju superlativa - znastveno djelo... Na taj se način I.A.M. kvalificirala za jednu od suvremenih spisateljica oda. Istina - političkih, koje bi antički pjesnici proglasili, bez dvojbe, kičem. Što, zapravo, piše u izvješću o radu policije? Nabrajaju se uspjesi policije. Policija je - stječe se (lažni) dojam - sve što joj se našlo na putu rješavala kao od šale. Slično je bilo i izvješće glavnog državnog odvjetnika Cvitana. Učinilo mi se - po ne znam koji put - kao da Ostojić, Cvitan, I. Antičević Marinović žive u nekom drugom, paralenom svijetu, da na njega gledaju ružičastim očalama. Sudeći po izvještajima koje nam servira represivni aparat, građani - većina građana - te međunarodna zajednica umišljaju korupciju. Ono malo što je u Hrvatskoj ima, policija i DORH rješavaju dok kažeš keks. U Hrvatskoj gotovo da nema organiziranog kriminala.

Nijemci više kradu i varaju?!

Kako drukčije tumačiti „činjenicu“ napisanu - crno na bijelo - u izvješću koja sugerira da je u 2014. u organiziranom kriminalu u Hrvatskoj počinjena šteta manja od šest milijuna kuna!? To je podcjenjivanje podzemlja čiji bi se pripadnici mogli ozbiljno naljutiti. Šest milijuna kuna dnevno da, ali godišnje...?!?! Još jedan podatak bode oči i probada zdravi um. Znadete koliko je u 2014. godini u Hrvatskoj evidentirano kaznenih djela na 100 tisuća stanovnika? Skromnih 1.336. Zašto skromnih? Zato što su u Njemačkoj, koju nitko ne percipira kao korumpiranu državu, bila 7.404 kaznena djela na 100 tisuća stanovnika. Čak ako je riječ i o različitim metodologijama, razlika u rezultatima je drastična. Nerealna. Prema izvješćima DORH-a i policije, odnosno, da budem precizan - vrha policije, u Hrvatskoj je na djelu zanemariva korupcija. Ne krade se u državnim tijelima. Političari za svoje usluge ne dobivaju mrvice ispod stola. Nema sukoba interesa među državnim dužnosnicima. Podzemlje i gospodarsko-politička elita udaljeni su jedni od drugih svjetlosnim godinama. U Zagrebu nije, izgleda, počinjen veći kriminal od nekoliko desetaka milijuna. Ako se i to dokaže.

Šima Krasić nije bila u pravu

Sve što je iz državnih ruku palo u privatne, bilo je, izgleda, po zakonu. Svim tajkunima, svim političarima, svim menadžerima, svim lobistima, svim činovnicima čija je imovina višestruko veća od legalnih primanja, svim šefovima državnih službi kuće, vile, automobili, jahte i kešovina pali su s neba. Baš na njihove račune, baš u njihova dvorišta, baš na njihova zemljišta. Laž je da se u Hrvatskoj krade sve u šesnaest. Kralo se, po ovim friškim izvještajima, samo u vrijeme vladavine HDZ-a. Ali ni ti se grijesi ne procesuiraju. Negdašnja državna revizorica, gospođa Šima Krasić, čije su kontrole utvrdile da je većina nekad državnih poduzeća prešlo u privatne ruke protupravno, treba poništiti. Zašto? Zato što - usprkos tome što pretvorbeni kriminal i ratno profiterstvo ne zastarijevaju - nema procesa. Nema optužnica, a nema, čini se, ni istraga. A istraga nema zato što su dvije stranke, HDZ (koji je vladao 18 godina) i SDP (osam godina na vlasti) priležno surađivale svih ovih godina u svim strateškim pitanjima protiv. Vrana vrani oči ne kopa. Zato me panegirička atmosfera prema izvješću ministra Ostojića nije iznenadila. Nije me iznenadila ni indiferetnost zastupnika prema izvješću DORH-a.

Savjest je za njih luksuz

Ali me iznenadilo, moram priznati, to što mi je Dinko Cvitan otvoreno prijetio u Saboru, a to je, na neki način, ponovio i ministar Ostojić, poručivši mi da to što govorim mogu govoriti jedino u Saboru. Zato što bih se, da nisam saborski zastupnik, proveo drukčije. Iako sam saborsku raspravu završio riječima: „Nadam se da ću umjesto prijetnji dobiti odgovore na pitanja i sumnje“ - niti jedan odgovor niti na jedno pitanje od ministra Ostojića nisam dobio. Zaradio sam samo otvorenu iskazanu netrpeljivost. Ipak, moram priznati, da me SDP-ovci nisu častili - kao u vrijeme vladavine HDZ-a - epitetima poput: „Ti si neprijatelj Hrvatske, jugofil, loš Hrvat...“ Za SDP-ovce sam provokator, zastupnik koji kritikama želi osigurati svjetla pozornice. 

A na toj javnoj pozornici sam, zaboravili su, gotovo četiri desetljeća. I nije mi Sabor bio - kao za većinu zastupnika - odskočna daska za karijeru, kamere, bliceve te, što je bit stvari, osiguranje egzistencije. Tužno je kojom taktikom kolege iz tzv. velikih stranaka pokušavaju ostati u politici - dodvoravanjem šefovima, bespogovornim obranama neobranjivoga, žmirenjem pred činjenicama, služenjem - ne savjesti i glasačima - već partiji. I veliki dio njih - čast izuzecima - su vojnici koji ne pitaju zašto već naslijepo ispunjavaju naredbe. Ne pozivaju se na priziv savjesti. Takvim politikama savjest je luksuz.

P.S. Već desetak dana s naslovnica medija ne silazi priča o razgovoru ministra pravosuđa Orsata Miljenića sa SDP-ovcem koji želi zaposliti svoju kćer u državnoj službi. Preko veze. Zato što se u državnim službama gotovo u pravilu zapošljava jedino s jakom političkom vezom. Smije li se to činiti? Ne, naravno. No, svemirsko je licemjerje kada HDZ-ovci iz dana u dan u Saboru, na specijalnim presicama, svaki put kada im netko podturi mikrofon, prozivaju Miljenića. Zaboravili su što su činili i što će, nažalost, činiti ako dođu na vlast. Sjetite se Buljubašića kojeg je Sanader zaposlio u HEP-u da uopće nije trebao dolaziti na posao. Još je - uz plaću bez rada - dobio stan. Je li to jedini slučaj? Nije. I barba Luka (Bebić) je zapošljavao svoje rođake i stranačke drugove kad god je to mogao. U ministarstvima, u državnim poduzećima, u agencijama, u vijećima, u svim institucijama u državnom vlasništvu, na sudovima... rade čitave obitelji. Stranka je trebala uhljebiti jednog koji je - uz pomoć stranačke iskaznice - zapošljavao sve što može dohvatiti kvaku. Glasnogovornici HDZ-a su, sjetite se svih skandala, kontrolirali medije, upadali intervencijama u emisije, a sada se skandaliziraju onim što su oni činili tvrđe, češće, bezosjećajnije i vidljivije. Sad bih trebao napisati - ne ponovilo se. Ponovit će se, i te kako će se ponoviti. Ali toga neće biti u izvješćima represivnih državnih tijela.