GREGORINČIĆ: Vožnja na dva kotača mi je zapisana u genima

Među sedamnaest policajaca i policajki članova IPA Kluba Međimurje, koji su uz obilježavanje Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, Dana hrvatskih branitelja, biciklom u četiri dana prošli put od Čakovca preko BiH do Knina, bio je i Branko Gregorinčić iz Svetog Urbana. Nakon što je 5. kolovoza u Kninu s kolegama i tisućama ljudi obilježio Dan pobjede, sam je produžio vožnju biciklom do Dubrovnika.

Ovaj šef smjene Policijske postaje Štrigova u policiji radi od 1990. godine, bio je član postrojbe I. hrvatski redarstvenik, a biciklizmom se bavi, kaže, oduvijek. Kao dječarac se vozio biciklom radi praktičnosti, a u odrasloj dobi mu je biciklizam sportska opsesija kojom čuva zdravlje i dobru formu. Kako vrijeme prolazi, Branko sebi postavlja nove ciljeve i pomiče vlastite granice.

- Bicikl vozim u svako slobodno vrijeme i prevezem šezdestak kilometara u jednom "potezu". Od važnijih tura vozio sam onu od Čakovca do Vukovara 2011. godine. To je put dug 300 kilometara. Sa sinom Alanom, kojem je 25 godina, sam lani vozio do Ljubljane i u jednom danu prošao 210 kilometara. Tako sam obilježio svoj 50. rođendan. Ove godine se spremam za obilježavanje krvavog Uskrsa, vozit ću u Plitvice, što je distanca od 260 kilometara.

Koliko dugo se bavite biciklizmom?

- Deset godina je sada kako se aktivno bavim amaterskim biciklizmom. I ranije sam vozio, ali ne tako ozbiljno kao sada. Ne bih rekao da naporno treniram. Vožnje od 50, 60 kilometara su mi postale norma tako da ih odvozim bez problema.

Simbolika ulaska u Knin

- S obzirom da ste o vožnji nas policajaca i policajki od Čakovca do Knina već pisali u reportaži, neću se osvrtati na taj dio, iako je u četiri dana vožnje bilo doista lijepih doživljaja, susreta i stjecanja novih prijateljstava. Na dionici dugoj 430 kilometara, ja sam jedini imao kvar na biciklu. Nabubrila mi je vanjska stražnja guma pa mi je "logistika" Darko Dragičević - Dario Srnec ubrzo nabavila novu, a kolege Željko Rob i Josip Pintarić su mi je odmah zamijenili.

Kako je vama osobno izgledao ulazak u Knin, s obzirom da ste jedan od pripadnika prve legalno naoružane formacije koja je branila Hrvatsku?

- Bio sam posebno dirnut. Impresioniran. I to upravo iz razloga koji navodite. Prošao sam tečaj "I. hrvatski redarstvenik" koji je započeo baš na datum 5. kolovoza 1990. te smo već na samim počecima djelovali u razbijanju tzv. Republike Srpske Krajine na tom području. Meni je 5. kolovoza ove godine također 25. obljetnica otkako sam u MUP-u, tako da je simbolike bilo jako puno.

Dubrovnik uz intimno važan jubilej

Je li to vas to ponukalo na produžetak vožnje do Dubrovnika?

- Želio sam da mi jubilej ne prođe "samo tako" i na samom putu sam odlučio da ću nakon svečanog dijela u Kninu nastaviti još cca 300 kilometara do Dubrovnika. Nagovarao sam kolege da netko pođe sa mnom, međutim to nije bilo moguće jer su svi imali obaveze, a ja sam iduća tri dana bio slobodan. S kolegom Marijanom Janušićem sam razmijenio putne torbe, on je meni dao ruksak, a ja njemu kofer. Kolege su mi dale sve što im je ostalo od puta: rezervnu zračnicu, alat, čokolade.

Pričajte nam, kako ste nastavili?

- Oko 15.30 sati krenuo sam za Split, što je 100 kilometara vožnje. Stigao sam oko 21.30 jer sam morao zaobići cijeli grad zbog brze ceste. Spustivši se do obale ugledao sam lijepu praznu plažicu na kojoj sam odmorio, okupao se i presvukao. Drijemao sam ondje do cca 2.30 iza ponoći. Probudili su me ljubavni "jauci" pa sam se spremio da nastavim dalje. Vozio sam gradom, a tijekom jutrom me pratila jaka bura tako da sam uz duboke provalije gurao bicikl. Oko 8.30 sati prošao sam kroz Makarsku, pa u nastavku Ploče, dolinu Neretve, Opuzen, Klek, Neum (BiH) i stigao do mosta Dr. Franjo Tuđman koji krasi ulaz u Dubrovnik. Bila su 22 sata kad sam stigao do mosta i zbrojio sve kilometre koje sam odvozio - 787.

I onda doma

Jeste li prvo otišli do Policijske postaje Dubrovnik?

- Apsolutno. Kolege su me primile srdačno, otuširao sam se, porazgovarao i ujutro otišao u šetnju gradom. Planirao sam sjesti na autobus 7. kolovoza pa sam od 3 do pola 7 drijemao na kolodvoru. Uz presjedanja u Splitu i Zagrebu doputovao sam autobusom, s biciklom u bunkeru, do Varaždina u 20.15 sati gdje je po mene došla supruga Jadranka.

**Trudnica na "šipki" bicikla

Branko Gregorinčić: Moram vam ispričati životnu anegdotu koja je vezana uz bicikl, jer izgleda da mi je vožnja na dva kotača zapisana u genima. Tata Augustin (pok.) je trudnu mamu Barbaru vozio na porod iz Svetog Urbana u Varaždin - na cijevi muškog bicikla po makadamskoj cesti. Tako sam ja još u majčinoj utrobi osjetio čar vožnje na dva kotača. (al)

** Ima divnih ljudi i onih koji ti ne bi dali ni vode

Branko Gregorinčić: Kvarova od Knina do Dubrovnika nisam imao, jedino sam se u dva navrata osjećao jako iscrpljen. Nisam se htio dovesti u situaciju da potpuno iznemognem pa sam uz cestu legao na ručnik i pola sata drijemao. Ljudi uz cestu, u kafićima, svi su mi dali vode i leda, a u Opuzenu me ražalostilo to što su mi na benzinskoj crpki rekli da nemaju vode. Kad sam kupio bocu energetskog napitka i voda je odmah protekla kroz slavinu. Da čovjek ne povjeruje u ono što vidi svojim očima. (al)

Aleksandra Ličanin