Agenti tajnih službi dragocjeniji od generala Ante Gotovine

Poput mnogih od vas, i ja pratim političko-pravosudnu trakavicu oko izručenja agenata jugoslavenskih i hrvatskih tajnih službi Josipa Perkovića i Zdravka Mustača Njemačkoj. Mora se, jer je to već tjednima, da ne kažem i mjesecima, glavna tema naših medija. Uključiš TV – Perković, upališ radio – Perković, otvoriš novine – Perković… Uz njega odvjetnik Anto Nobilo koji je, zapravo, prava zvijezda u tom showu. Samo Nobilo govori, dok Perković šuti kao zaliven. I može tako kad sve rješava njegov odvjetnik. Uoči sudskog odlučivanja o možebitnom postupanju po europskom uhidbenom nalogu i izručenju, provedena je, dosad kod nas neviđena, medijska kampanja u prilog Josipa Perkovića kojoj su najveći obol dali HRT u posebnim emisijama i neki pisani mediji na udarnim stranicama i u nastavcima, kako je nekad objavljivana Zagorkina Grička vještica.
Ne kanim se upuštati u šacanje hoće li pravomoćnom presudom Josip Perković, pa i Zdravko Mustač koji je u drugom planu, iako je bio Perkovićev šef, na kraju biti izručeni Njemačkoj ili neće. Više sam zaokupljen, ali i zgrožen saznanjima koja su javnosti postala dostupna upravo u toj medijskoj obranaškoj kampanji. Neke stvari zvuče prestrašno. Ispada da su udbaši, što je kolokvijalni naziv za pripadnike bivših jugoslavenskih tajnih službi sigurnosti, stvorili Franju Tuđmana, pa samim tim i samostalnu Hrvatsku. Hvalili se da su mu upravo oni izdali putovnicu dok je još bio ozloglašeni disident u Jugoslaviji, omogućili mu putovanja u inozemstvo, pa čak i odlučili da njemu, a ne braći Veselica, omoguće da osnuje Hrvatsku demokratsku zajednicu i postane njen predsjednik!

Udbaši tvorci hrvatske države?

U svemu tome prednjačio je, navodno, Josip Perković koji je, po njegovom osobnom iskazu, organizirao prve ilegalne nabavke naoružanja za Hrvatsku, i to iz Mađarske preko graničnog prijelaza Goričan. Doznajemo još da su pripadnici tajnih službi iz Hrvatske, 750 od njih ukupno 850, koliko ih je djelovalo u Hrvatskoj u Službi državne sigurnosti, prisegnuli na vjernost osamostaljenoj Hrvatskoj državi. Za to su se, navodno, otprije pripremali jer su znali kakav će konačan ishod po smrti Jugoslavije biti. Bili su, očito, dobro upućeni.
Na taj su način sačuvali glavu, ali se i ujedno zbrinuli u novonastalim hrvatskim tajnim i drugim službama, a najvećeg zaštitnika imali su u ministru obrane Gojku Šušku. Po njima ispada da su oni tvorci hrvatske države, a ostali su valjda bili njihove marionete!
Dopuštam da je svačije pravo da se brani kako misli da je najbolje za njega, ali ovakva pretjerivanja nedopustiva su, a pogubna ako su točna. No, iz ovog proizlazi i bitna nedoumica. O Perkoviću smo mogli saznati sve o njegovom djelovanju devedesetih godina, da bi ga se valjda aboliralo za događanja u osamdesetima. A Nijemci ga ne traže zbog devedesetih, već zbog sumnje da je jedan od odgovornih za ubojstvo hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića upravo osamdesetih godina. Iz javnosti neobjašnjenih razloga, njegovom izručenju žestoko se protivi i Vlada RH. Tako ispada da je Josip Perković vredniji čak i od generala Ante Gotovine čijem se uhićenju nije usprotivila niti jedna od hrvatskih vlada jer je to bio nalog haškog suda. Perkovića, doduše, ne traži taj sud, već njemačko državno tužiteljstvo. U čemu je razlika? Njegovi kažu, tamo neće imati pošteno suđenje. Naravno, za njih bi poštenije suđenje bilo kod nas, kojeg uopće neće ni biti!

Nikamo neće otići!

I dok je tako hrvatska javnost svakodnevno zaokupljena bivšim agentom Perkovićem, brojilo na brojčaniku nezaposlenih dotaklo je brojku od 370.000! Za 168 radnih mjesta u budućoj Agenciji za ozakonjenje nezakonito izgrađenih zgrada pri Ministarstvu graditeljstva molbe je poslalo čak 11.000 kandidata! To je naša stvarnost. U Međimurskoj županiji agencija će zaposliti samo jednog koordinatora. U takvoj najezdi, i to stručnih kadrova, Vlada RH boji se da će im najstručniji ljudi otići u privatni sektor! Takav je, naime, bio odgovor na prijedlog da se u ovom kriznom i recesijskom razdoblju ministrima i drugim Vladinim službenicima osjetnije smanje plaće. No, njihova neosjetljivost za stanje u kojem se nalazimo prerasta u demagogiju.
Prije svega zbog toga što nitko neće otići jer ima zajamčeno dobro radno mjesto i urednu plaću, pa makar ona neko vrijeme bila i umanjena. K tome, svoju „stručnost“ dokazuju rezultatima koji su porazni gotovo na svakom polju djelovanja. Tko se to onda trga za njih, kamo će? Neka mi ne zamjere, ali gdje će tako dobro plaćen posao i toliko malo učinjenog naći, primjerice, ministri Jakovina, Maras, Zlatar, Zmajlović, Grčić, Opačić…, i da ne nabrajam dalje. Dapače, mišljenja sam da bi stvarno trebalo nekakvog „provjetravanja“ u Vladi i ministarstvima, pa da zaista dođu istinski stručni ljudi i pokušaju izvući što se još izvući dade.
Upravo takvo „provjetravanje“ tajna je uspješnog gospodarskog i inog zamaha u Međimurju sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kad su ključne pozicije preuzeli mladi visokoobrazovani ljudi, a odluke je donosila i provodila struka. Tada se naveliko gradilo i zapošljavalo. Danas, mlada garnitura u Gradu Čakovcu za pola godine mandata smanjila je vrijeme naplate parkiranja za jedan sat i osigurala građanima subotnji besplatan prijevoz na groblje.

Umjesto P.S.-a

U iščekivanju snijega i prave zime, koja nas zacijelo neće mimoići, jedna fotka iz osamdesetih godina. Bila je to jedna od vrlo hladnih zima, kad se živa u termometru spustila do -26 stupnjeva Celzijevih. S izuzetkom traktorista, koji je ralicom čistio snijeg u središnjem dijelu grada Čakovca, i mene, koji sam ga fotkao, nigdje ni žive duše.
Uostalom, pri tako niskim temperaturama i inače se savjetuje da se, ako baš nije nužno, ne izlazi iz toplih domova. S tim u vezi i jedna zanimljivost. Čakovec je, uz Gospić, nepriznati rekorder po najnižim ikad zabilježenim temperaturama na tlu Hrvatske!
Naime, 3. veljače 1929. u našem se gradu živa u termometru spustila na 35,5 Celzijevih stupnjeva ispod ništice, a dan kasnije u Gospiću na - 36!
No, u Hrvatskom državnom hidrometeorološkom zavodu za službenog rekordera vode Gračac u kojem je 2003. godine izmjereno “tek” - 34,6 stupnjeva.
Čakovečki i gospićki rekordni minusi, kažu, nisu mjereni prema propisanim standardima Svjetske meteorološke organizacije,pa se službeno ne priznaju, ali se neslužbeno vode u evidenciji kao najveći temperaturni minimumi!