Ako želite, vi sve možete promijeniti!

Zato što u Zagrebu najčešće prometujem cipelcugom ili tramvajem, bliski susreti sa sugrađanima svakodnevni su, intenzivni i iskričavi. Niti se znam, niti se želim ulagivati. Još manje se pod svaku cijenu - da bih zadržao sadašnju poziciju - nastojim svidjeti. Bilo bi - naravno - puno lakše stići do cilja ne lupajući glavom o svaki, pa i najtvrđi zid. No, povlađivanje bi bila izdaja. Samoga sebe. Dnevno primam više desetaka pisama zakinutih, prevarenih i otpuštenih ljudi koji o (ne)pravdi progovaraju tek kada im ona zakuca na (njihova) vrata. Nitko od tih ljudi nije se prije vlastite nevolje sjetio riječi (pjesme) njemačkog protestantskog pastora Martina Niemöllera koji je zbog aktivnog otpora nacionalsocijalizmu bio zatvoren u koncentracijskim logorima od 1937. do 1945. godine. Jedna od najupečatljivijih, ikad izrečenih opomena nesolidarnosti glasi:
Prvo su došli po komuniste,
a ja se nisam pobunio jer nisam bio komunist.
Zatim su došli po Židove,
a ja se nisam pobunio jer nisam bio Židov.
Zatim su došli po sindikaliste, a ja se nisam pobunio jer nisam bio sindikalist.
Zatim su došli po katolike,
a ja se nisam pobunio jer sam bio protestant.
Zatim su došli po mene,
a do tada više nije bilo nikoga.
Krivi su dobri i inertni ljudi
Prvo pitanje koje u pravilu postavljam (usamljenim) radnicima u štrajku glasi: „Jeste li prije, kada ste imali posao i plaću, odlazili na prosvjede kolega u nevolji?“ U 99 posto slučajeva dobijam niječan odgovor. Pretežiti dio ljudi počinje razmišljati o solidarnosti tek kada i njima samima zatreba solidarnost (drugih). Većina će podići glas protiv pljačke tek kada shvati da je i sama opljačkana. Einstein je davno prozreo zašto nam se događaju zla: „Svijet je opasno mjesto za život, ne zbog ljudi koji su zli, već zbog dobrih ljudi koji ništa ne poduzimaju.“ Iako devedesetih gotovo i nije bilo onih koji nisu znali, ili onih koji nisu mogli (ako su htjeli) znati za do danas nekažnjenu privatizacijsku pljačku, što smo kao društvo poduzeli?! Dobro, znam - lopovi su preuzeli državu u svoje ruke i teško im se bilo oduprijeti, teško ih je bilo zauzdati u pljački. No, jesmo li ih uopće i pokušali zauzdati? Nismo. Suprotno. Onima koji su ili omogućili pljačku ili su i sami sudjelovali u pljački, većina je s nevjerojatnim zanosom nekoliko puta povjeravala vođenje države. Usprkos tomu što su mediji iz dana u dan upozoravali na bahatost i nesrazmjer između zarade i imovine (dokazalo se) kleptomana Ive Sanadera, 2007. godine većina je nepogrešivo za premijera izabrala vlastitog grobara.
I vjernici propagiraju mržnju
Sanaderu su omogućili nastavak pljačke ne samo oni koji su glasali 2007. za HDZ, već i oni koji ili zbog komocije ili zbog floskula poput: „Politika me ne zanima...“, „Ništa se ne može promijeniti...“ dopuštaju da manjina nametne većini i(li) nesposobne i(li) nepoštene političare. Ako ništa ne čine dobri ljudi, na scenu i iza kulisa stupaju zli, nepošteni i nesposobni. Da, bez dvojbe, negativnu selekciju dopuštaju ili omogućuju dobri ljudi nečinjenjem. Zlo omogućuju oni koji zlo prepoznaju, ali ga ne osuđuju, već ga - što je nevjerojatno - prešućivanjem potiču. Iako čak ni Sveti Otac, vrhovni crkveni poglavar te još k tome moralna vertikala, ne osuđuje homoseksualce, već ih tretira kao djecu Božju, mnogi vjernici u Hrvatskoj iskazuju i propagiraju mržnju prema drukčijima od sebe. A na nesnošljivost prema drukčijima često ih potiču svećenici koji okreću leđa i samome Papi. Nevjerojatno je s kakvim žarom tobožnji demokrati (k tome još i katolici) relativiziraju užase koje je činio zločinački NDH. HDZ-ovci ponovo protestiraju zato što su kukurikavci odlučili da Sabor neće sudjelovati u obilježavanju Križnoga puta, ali u tim svojim protestima ignoriraju glavni argument trenutne vlasti: „Sabor ne može sudjelovati u obilježavanju stradanja bleiburških žrtava jer se na tim skupovima veličaju ustaštvo i nacizam!“
Borba za bolju prošlost
S istim žarom i jednakom nekritičnošću zločine počinjene nakon pada NDH relativiziraju tobožnji socijaldemokrati koji nesposobnošću, neznanjem te koketiranjem s neoliberalnim kapitalizmom radnike pretvaraju u robove. Njihovo ljevičarenje danas i ovdje svodi se, uglavnom, na partizanštinu, s kojom - poput Don Quijotea jurišaju na zadrigle slavitelje zločinačke endehazije. I jedni i drugi bore se ne za bolju budućnost, već za bolju prošlost. Umjesto da pomiču pragove tolerancije, snošljivosti i demokracije, glasno vodstvo braniteljskih udruga - koje je prešutjelo sve HDZ-ovske pljačke - iz dana u dan čini sve kako bi onima koji misle drukčije (a takvih je, nasreću, jako mnogo) priljepljenu etiketu izdajnika učinila što vidljivijom. Ovu su državu - pa onda i sve njene (kako to govore stožernici) svetinje - gurnule prvo u blato, a onda u provaliju većim dijelom HDZ-ovske vlasti (u 17 godina krčmljenja Hrvatske), a potom i politički bućkuriš koji kukuriče jedino za vlastito i dobro krupnoga kapitala. Žalosno je na koji je način (istina) mali dio ispolitiziranih branitelja na konvenciji u Lisinskom pozdravio časnog (ministra) Freda Matića. Matiću, vukovarskom branitelju i zatočeniku srbijanskih logora, gromoglasno su zviždali, a nogoloptaču Šimuniću - samo zato što je na nogometnom terenu, pred uključenim kamerama, izvikivao ustaški pozdrav - gromoglasno pljeskali.
Šuker je Mamićev trbuhozborac
Otkad to netolerancija prema ministru koji nastoji maknuti sjenu s braniteljske populacije i izuzetne simpatije prema podstrekaču najnižih strasti spada u domoljublje?! Uvjeren sam da bi isti ti ljudi koji su zviždali Fredu Matiću aplaudirali Davoru Šukeru jer je zabranio da izaslanik predsjednika Josipovića, ministar Željko Jovanović, preda pehar (Rabuzinovo „Sunce“) kapetanu Rijeke za osvojeni nogometni kup. A loš predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza poigrao se žandara zato što Jovanović ima kritički stav prema nogometnim dužnosnicima. Točnije - Zdravku Mamiću. Način na koji se ministar Jovanović pokušao obračunati s Mamićem i njegovim poltronima jest oličenje neprobavljivog primitivizma. Način na koji Jovanović pokušava „reformirati“ školstvo i način na koji komunicira s učiteljima te šefovima sindikata zaslužuje ne samo osudu, već i smjenu. No, o tome neće odlučivati Šuker - Mamićev trbuhozborac - kao što ni Jovanović neće odlučivati tko će voditi nogometni savez. Nekad veliki nogometaš, već je u više navrata dokazao da popis talentiranih ljudi nije i popis sposobnih ili dobrih ljudi te se prema Predsjednikovu izaslaniku ponio barbarski. Izjavom: „Radije ću dopustiti crnom Ciganu da preda pehar, nego Jovanoviću!“ Šuker se legitimirao kao primitivni šoven.
Ne za Saba
I nitko značajan u nogometu taj Šukerov primitivizam, tu samovolju, to vrijeđanje institucije predsjednika države, to ugađanje učitelju Mamiću nije osudio. Po tisućiti se put tolerira netolerancija. Ne osuđuje taj i mnoge - mnogo gore - šovinističke, diskriminatorske, divljačke, nedemokratske, po državu i građane pogibeljne ispade (koji postaju pravilo za svakodnevno ponašanje), ni društvo, ni akademska zajednica, ni kulturne, ni sportske, ni umjetničke organizacije, ali ni, bogme, udruge civilnoga društva. Nezainteresiranost i kukavičluk frapantni su. Postali smo toleratni na lopovluk, na poticanje najnižih strasti, na šovinizam, na neznanje, na uništavanje školstva, na nepotizam (za zapošljavanje je još uvijek važnija partijska knjižica od stručne spreme, talenta i znanja), na nesposobnost, na korupciju (nakon što je javnost čula što je nudio vijećnici, bivši vukovarski gradonačelnik Sabo više nikad ne bi smio na izborima dobiti ni glas, a mnogi ga i danas brane rukama i nogama). Umjesto da političare-lopove građani izopće iz društva, oni se svojim pljačkašima klanjaju. Nebrojeno sam puta u nekoliko posljednjih godina ušao u verbalni klinč s onima koji su relativizirali odgovornost i krivicu Sanadera i njegove kleptomanske sljedbe koja i danas moralizira u Saboru.
Sisačka agonija
Nitko se, primjerice, ne buni u Sisku protiv toga da Marina Lovrić Merzel ostaje županica usprkos činjenici da je iza rešetaka, osumnjičena za mnoge malverzacije. SDP i njegovi koalicijski partneri u Sisačko-moslavačkoj županiji ni ne pomišljaju na ostavke kojima bi isprovocirali izvanredne izbore. Jednim telefonskim pozivom Milanović može spasiti čast SDP-a u Sisku, ali mu to - zasad - nije ni na kraj pameti. Usprkos tomu, usudi se pričati bajke o čistome obrazu, principima, visokim kriterijima, visoko podignutoj ljestvici... da, toliko visoko podignutoj da se ispod nje može provući čak i 2 metra i 11 centimetra visok Peđa Grbin. A ova se uistinu nesposobna i brojnim aferama uprljana vlast predstavljala boljom, poštenijom, predstavljala se Kukuriku koalicija svekolikom spasiteljicom. Milanović je obećavao da će na noge dići posrnulo gospodarstvo, da će otvoriti nova radna mjesta, radnike zaštititi od nezajažljivih tajkuna, iskorijeniti nepotizam i korupciju, privući strane investitore te građanima osigurati dostojanstven život. Uvjerili smo se da je premijer lagao. Naročito o radničkim pravima. Na jednoj od prvih sjednica Hrvatskoga sabora na pitanje je li istina da će Vlada na nagovor kapitalista donijeti novi, po radnike restriktivan Zakon o radu, Milanović je odgovorio: „Te se glasine o promjeni Zakona o radu šire iz nekih neoliberalnih krugova. Ali mi niti ne razmišljamo o smanjenju radničkih prava!“
Prevosudne
sramote
Dvije godine nakon tih ispraznih riječi, Kukuriku koalicija u saborsku je proceduru uputila zakon koji će od radnika učiniti robove, a od kapitalista robovlasnike. Bič će biti u Milanovićevim rukama. Obećala je Kukuriku koalicija reforme zdravstva, reforme sudstva, nove, demokratskije izborne zakone, reformu lokalne samouprave i državne uprave, lakše i brže dobivanje građevinskih dozvola (za jedan dan, još prije nekoliko mjeseci u Saboru je govorila ministrica Mrak Taritaš) te svih dokumenata na koje građani satima i danima čekaju u redovima. Nažalost, hrvatsko pravosuđe jedno je od najgorih u Europi. Sudski postupci traju dvostruko duže nego u ostatku Europsske unije, pa je pravda građanima nedostižna. Ima li za to Milanović rješenje? Nema. I dalje je Hrvatska prenapregnuta s 556 općina, gradova i županija. Danska, zemlja po mnogim karakteristikama slična Hrvatskoj, ima četiri puta manje jedinica lokalne samouprave mada je četiri puta bogatija od Hrvatske. Lokalni šerifi (čast izuzecima, a u te izuzetke spada i, primjerice, međimurski župan Posavec) ne samo da pred investitire postavljaju prepreka, već ih i reketare. I to bez ikakve kazne. Ne kažnjava ih ni represivna država, a ni - što je pogubno - građani.

P.S. Istraživanja su pokazala da je hrvatska javna uprava među najgorima u Europi. Od naše javne uprave gore su jedino uprave Cipra i Rumunjske. Najbolje uprave imaju Finska, Norveška, Danska, Švedska i Švicarska. U tim su zemljama uprave najbolje jer su najefikasnije. Efikasnot, odnosno brzina rješavanja predmeta u javnoj upravi onemogućuje korupciju. A kad investitori ne moraju čekati na dozvole, kada ne moraju mititi birokrate i kada im sve službe stoje na usluzi, stvara se najplodnije tlo za industriju. Što su uprave obrazovanije, to su inovativnije. Veliki dio naših uprava - bilo na lokalnoj, bilo na državnoj razini, inovativan je jedino u reketarenju.