BANDIĆ JE PROIZVOD SDP-a I LOŠEG PRAVOSUĐA

U prije mjesec dana održanoj saborskoj raspravi o radu Državnog odvjetništva rekao sam Dinku Cvitanu, glavnom državnom odvjetniku: „Ili pokrenite istrage i optužne zahtjeve ili se ispričajte Milanu Bandiću!“ Umjesto da se referira na moju raspravu, umjesto da odgovori na sva pitanja koja sam postavio te prokomentira zbog čega se brojne u javnosti otkrivene afere ne procesuiraju, Cvitan se ponio krajnje neprofesionalno. Poput uvrijeđene mlade, crven u licu, povišena tona zaprijetio mi je sa saborske govornice te tražio da mu se ispričam. Baš je pravog našao za ispriku, ili, rekli bi oni duhovitiji: „Našao je oltar na kojemu će se moliti!“ Moj odgovor Cvitanu glasio je: „Ne pada mi na pamet ispričati vam se!“ Ali ne zbog tvrdoglavosti (koju ne poričem), već zato što se nemam njemu zbog čega ispričavati. Najmanje sam govorio o njemu, Cvitanu, a najviše o njegovu prethodniku Mladenu Bajiću koji je opstao na funkciji glavnog državnog odvjetnika puna tri mandata - ne zbog toga što je radio, već zbog toga što nije odradio. Istraživao je i optuživao selektivno i nije, kako bi zadržao i te kako moćnu poziciju, kukurikao - kao što to reče predsjednik Ivo Josipović - na vrijeme jer bi završio u loncu. Pomno je slušao bilo politike. Bajić je lovio uglavnom političke mrtvace (pa je njegov lov na Sanadera započeo tek kada ga se vanjska i unutarnja politika odrekla) te političku i tajkunsku sitnež. 

DORH nije radio svoj posao

Zašto sam uz mnoge druge spominjao i Bandića? Zato što se o njegovim navodnim malverzacijama u Zagrebu, Hrvatskoj i izvan nje raspreda već više od desetljeća. Skupio je - čulo se bezbroj puta - više od 200 kaznenih prijava (neki kažu i do 400), ali sve je ostalo u domeni urbane legende. Bandić je, zaključili su mnogi s pravom, nedodirljiv. I kome je danas uopće čudno što čak 75 posto ljudi smatra da je Bandić prošloga tjedna uhapšen zbog političkih razloga, a ne zbog malverzacija?! Za to je „čuđenje“ kriv DORH, krivi su Bajić i Cvitan, kriva je policija, krivo je nečinjenje struktura koje su trebale istraživati i progoniti korupciju i kriminal. Ali nije kriminalno sporo i kriminalno selektivno pravosuđe prouzročilo navijački stav građana samo prema Bandiću, već i prema svim političarima koji su Bajića godinama štitili kada im je to bilo u interesu. Milanović je o Bajiću govorio sve najgore kada je bio u opoziciji, a kada je sjeo u premijersku fotelju (on doista u toj fotelji samo sjedi i ne čini ništa, a kad čini, bolje da ne čini išta), Bajić je od njega dobivao pozitivne ocjene. Lud zbunjenoga. I tko može uz takvu politiku ostati normalan?! Zato što DORH nije radio svoj posao, što se godinama, desetljećima nije odvajao kukolj od žita, javnost je počela sve političare trpati u isti koš.

WC-i skuplji od zlata

Mnogi televizijski izvještaji o zatvaranju Bandića, Slobodana Ljubičića Kikaša, Petra Pripuza i njihovih priležnih suradnika završavali su nakaradnom konstatacijom da gotovo nitko ne iskazuje trijumfalizam jer se političari pitaju: „A tko je sljedeći?!“ Svašta. U strahu su samo oni koji su držali vreću i oni koji su sudjelovali u korupciji. Trebali bi biti u strahu i oni koji desetljećima nečinjenjem omogućuju sveopću pljačku Hrvatske. Naravno da je Bandić nedužan tako dugo dok mu sud ne dokaže krivicu, ali, pobogu, kako opravdati gradnju javnih WC-a za 11 tisuća eura po četvornom metru?! Za ona dva Bandićeva WC-a moglo se na periferiji grada izgraditi nekoliko stanova i zbrinuti nekoliko obitelji. Umjesto toga, „zbrinuto“ je nekoliko privilegiranih tajkun(čića)a. A tko je mogao dobiti posao iz snova? Samo oni koji su bili dobri sa zagrebačkim vladarima. Isti je slučaj i s natkrivenim tramvajskim i autobusnim stajalištima, s postavljanjem stupića na trotoare, preskupom gradnjom svega i svačega, sa zamjenom zemljišta u čijoj je transakciji nevjerojatno da je zemlja u centru Zagreba tek malo skuplja od one u prigradskim naseljima. Sumnjalo se i u opravdanost zahvata i u legalnost gradnje na Cvjetnom trgu, u cijenu famoznih fontana i štošta drugog.

Možda više ne bi bio gradonačelnik

Zašto se istrage nisu provele odmah čim je javno uprto prstom u afere? Zašto na istragama nije, primjerice, inzistirao SDP čiji je Bandić proizvod?! Zašto DORH već nije istražio na koji je način financirana Bandićeva predsjednička kampanja prije pet godina?! Zašto tek danas? - s pravom se pitaju građani. Da je DORH radio svoj posao na vrijeme, da je Bajić kukurikao kada je trebao, vjerojatno - ako su sumnje onih koji su Bandića dali uhapsiti opravdane - Bandić danas ne bi bio gradonačelnik Zagreba. Da pravosuđe i organi progona rade svoj posao, vjerojatno mnogi gradonačelnici, župani, zastupnici (bilo u Hrvatskom saboru, bilo u EU parlamentu) ne bi danas bili na funkcijama koje im, sudeći po njihovom poštenju, ne pripadaju. I tada građani ne bi postali tolerantni na nepoštenje, na korupciju i kriminal. Strašno je slušati nevjerojatne, nemoralne komentare građana tipa: „Ako je i krao, Bandić je dao i drugima!“ Nefunkcioniranje države dovelo je do kolektivnog osjećaja da se zločin isplati te da se jedino pomoću zločina može vladati. Nulta stopa tolerancije prema korupciji tek je verbalna ekvilibristika populista, a njih ima najviše u HDZ-u i SDP-u, ali nisu imune na korupciju i - poglavito - nepotizam ni druge stranke, ali i, da ne bi bilo zabune, tobože nezavisni načelnici, gradonačelnici, župani i vijećnici.

I društvo je krivo

Sanader, Bandić, Vidošević, Čobanković, Merzel, Maček, Sabo… proizvod su društva, jer ih društvo, u većini slučajeva, tretira kao ili heroje ili moćnike koji su se snašli. Pa ih se zato, kad ih se dirne, politički proganja. Pa čak ni oni koji su uhvaćeni s rukom u pekmezu ne priznaju krivicu.

Tek je Petar Čobanković priznao da je sudjelovao u malverzaciji teškoj više desetaka milijuna kuna. Ostale se, kako to sami kažu, neopravdano progoni. Zato i odvjetnici pritvorenih, pa i optuženih papagajski ponavljaju da su njihovi klijenti žrtve političkog progona vlasti, i one prijašnje, i ove današnje. Bandićev odvjetnik Krsnik išao je tako daleko da je ustvrdio kako se zagrebačke vladare uhapsilo samo zato da se skrene pozornost sa suđenja Perkoviću i Mustaču.

Drugi tvrde da se Bandića može maknuti s mjesta gradonačelnika jedino hapšenjem. Uhvatilo se ono što je dugovječni gradonačelnik demagoški sijao godinama. Tako ovih dana slušamo, gledamo i čitamo o tome što je sve Bandić napravio za Zagreb, što je sve izgradio, koliko je promijenio lice Zagreba… Čini se to nekritički, bez reda i savjesti. Treba otići u druge europske metropole i vidjeti kako izgledaju u usporedbi sa Zagrebom, treba vidjeti što su sve one učinile u posljednjih petnaestak godina i kojeg su profila, obrazovanja i sposobnosti bili njihovi gradonačelnici.

A što sve nije 

napravio?

Zar bi - da nije bilo Bandića - Zagreb (za)ostao u dvijetisućitoj godini? Oni koji nam pod nos guraju što je sve to Bandić izgradio trebali bi vidjeti što sve nije izgradio, a trebao je izgraditi daleko prije od onog što je izgradio. Oni koji glorificiraju Bandića trebaju se pitati i koliko košta to što je Bandić izgradio, glumeći po gradilištima i šljakera, i arhitekta, i inženjera, i vizionara, i umjetnika i prometnog stratega. U vrijeme bez naročitih tehničkih pomagala, prekrasna zgrada Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu izgrađena je za petnaestak mjeseci, a ovoga se ljeta komadić Mesničke ulice renovirao nekoliko mjeseci s naročitim neuspjehom. Muzička akademija gradila se nekoliko godina, kao i Muzej suvremene umjetnosti koji je danas poplavljen za svake malo obilnije kiše. A koštao je daleko više nego što je bilo planirano. Sve što se danas gradi u Hrvatskoj - znači, ne samo u Zagrebu - debelo je preplaćeno jer treba osigurati budućnost i praunuka moćnika na vlasti. Sprega tajkuna, politike i podzemlja u Hrvatskoj je legalizirana, pa zato mediji one koji su davno trebali biti u prostorijama s rešetkastim pogledom na svijet tretiraju kao stupove društva. A kad s crvenog tepiha odu na zatvorsku koštu, otvaraju se najnevjerojatnije špekulacije, pa i one da se u Hrvatskoj hapsi nedužne kako bi se pomoglo bivšim udbašima.

P.S. Doista je tužno gledati kada policajci privode gradonačelnike, ministre (bivše) premijere. Nikog normalnog to ne može veseliti. I dobro je što pri hapšenju Bandića nije bilo trijumfalizma, kao što je loše da toliko ljudi ne vjeruje hrvatskome pravosuđu. Većina smatra - ako je vjerovati istraživanjima - da politika o svemu odlučuje, pa i o hapšenjima, o tome kojim će se redom Andrija Jarak ukazati pred domovima bivših i sadašnjih moćnika. Iako smatram da je hrvatsko pravosuđe gore od lošeg, vjerujem da niti jedan političar nema moć dići slušalicu i narediti Cvitanu da hapsi, a Turudiću koliko će godina kome odrezati. A možda sam odveć naivan?! Zato što javni istupi i Cvitana i Turudića dokazuju da su im vlastita taština i politikantstvo često iznad profesionalnosti.