Bez vode nema života, ali...

… neću o suprotnome, naime, da navodno “voda niti v čižmi ni dobra”! No, ono što nas je ove godine snašlo i pogodilo zaslužuje koju riječ i u ovoj rubrici.

Odmalena, od davne najranije mladosti naslušao sam se izreke, mudrosti, poslovice, opomene, prijetnje, možda još čega ili svega zajedno što kaže da “vatra i voda dobri su sluge, ali hudi gospodari”. Dobro se sjećam kako me je, dječarca koji “misli svojom glav(ic)om”, suprotnost “sluge, ali gospodari” najprije navodila na misao da su “vatra i voda” na istoj razini, da se međusobno slažu, pomažu, surađuju i dopunjuju onda kad su - dabome, obje zajedno! - bilo sluge, bilo gospodari. Takvo su mišljenje potvrđivali ne rijetki prosjaci, nerijetko i prosjakinje - po govoru im se poznalo da su više izdaleka, nego izbliza, a obilazili su kuće moleći pomoć jer su stradali jedni od “ognja” (“pogorelci”) i drugi od “povodnje” (poplavljenici). Prisluškujući razgovore odraslih, načuo sam kako među njima ima i varalica, pa ne treba baš svakomu vjerovati i davati čak ni kad pokazuju “nekše papire”, to jest, potvrde njihovih nadležnih vlasti, jer “kaj znaš če jesu ili nisu pravi”, ali ljudi su im ipak davali jer “bole kaj ja njemu dam kak če bi bil prisiljen ja od njega prositi”! Zbrku mi je u takvim pojmovima napravio požar u nedalekom susjedstvu - mi dječurlija niti smo smjeli niti smo se usudili blizu - kad sam prvi put vidio da vatra i voda nisu baš “prijatelji” i previše “složni” jer se prva gasi, dakle, uništava drugom, a onda znam da sam zamalo dobio batine kad se uskoro nedaleki potok razlio i potopio više njiva, a uz jadikovanje ljudi ja malo preglasno “razmišljao” da bi sad mogli “tam ognja zakuriti pak vodu zgasiti (!!) tak kak su onda z vodom ognja pogasili”!! (Kako vrijeme prolazi i kako vidim sve manje svojih vršnjaka, tako i sve češće čujem da nisam jedini koji je tako ili tomu slično započinjao skupljati svoja životna saznanja i iskustva o vatri i vodi!)

Srećom, to je samo uspomena na nešto što bih sigurno davno zaboravio da nije bilo - ne malo i ne rijetko - dobrih razloga za njezino obnavljanje. O katastrofalnom požaru u Donjem Kraljevcu prije osamdeset godina bilo je pisano u ovoj rubrici, a kolike su - jasno, ne tako velike i ne tako davne - već davno zaboravili i oni koji su bili njima neposredno pogođeni?! Zaborav je tolik da ni na vatrogasne sirene često “ne trzamo” - kao: to se nas ne tiče!

Nasreću, poplave se ipak rjeđe događaju, ali im posljedice mogu biti sasvim nepredvidive. Na primjer: jednom davno poplava Drave “preselila” je lijep komad varaždinskoga gradskoga područja, cijelu ulicu, na svoju lijevu, sjevernu ili međimursku stranu, ona pak 1710. godine “odrezala” je od Međimurja  cijelo trgovište Legrad i premjestila ga na svoju južnu stranu, što predstavlja svojevrsnu rijetkost i zanimljivost. Geolozi. naime,  tvrde da rijeke zbog rotacije Zemlje i centrifugalne sile, koju ona izaziva, pomalo, ali stalno “nagrizaju” obalu bližu ekvatoru i pomiču se polako prema njemu - stoga su im nerijetko, gotovo u pravilu, te obale strme i duboke, dok one na drugoj  strani kao da pitomo i gotovo još sanjivo klize iz vode.

To potvrđuje i stanje na Muri: ne znam ima li Prekmuraca i Mađara koji “imaju zemle” na međimurskoj strani Mure, ali znam više Međimuraca koji imaju poteškoća s obrađivanjem posjeda nekad u nekom našem, međimurskom “hataru”, a sad mogu do  njih samo “v čunu”, “ladji” ili,  ponekad daleko zaobilazno, “brodom”. Idealna prigoda da se nešto takvo dogodi upravo je poplava: što je veća i jača, to će više, brže i lakše obaviti takav posao. Stoga treba počekati da se voda “povleče” - što ne ide “po komandi”, nego (zasad?) ovisi o mnogočemu izvan ljudskih moći - pa da se vidi neće li ovogodišnje “vode” ostaviti i takvih posljedica. Čovjekovo je da ipak pokuša, a uspjeh pokušaja umnogome ovisi je li izveden na vrijeme, a ne kad je voda “do grla”, pa možda i iznad njega!

P.S.  U nedostatku vremena, prostora, snage i svega drugoga što mi je potrebno da bih našao svoju pravu bilješku o tome, prepisujem (zbog ograničena prostora samo) iz dviju knjiga koje, nažalost, više ovlaš i usput nego ozbiljno se baveći time, spominju nešto čega nema u svakoj knjizi smatranoj i nazivanoj poviješću Međimurja u cjelini ili samo pojedinoga mjesta na koje se odnosi. Navodim, dakle, što nalazim u jednoj zapisano za 1934. godinu: 

“Čakovec postaje gradom, što je proslavljeno dvodnevnim svečanostima. … Povodom proglašenja Čakovca gradom, 23. rujna, nogometmu utakmicu u sklopu novoustaljenog (!) Pokala grada odigrali su  Č(akovečki) Š(portski) K(lub) i Građanski (iz Zagreba; kasnije “Dinamo”). Pobijedio je ČŠK s 1:0.” 

Drugi je nešto veći i stvarniji, potpuniji:

 “Čakovec je 23. rujna 1934.  postao gradom sa 6 naselja i 6192 žitelja. Naselja su: Čakovec, Buzovec, Putjane, Martane, Pitomača i Marof. U gradu je tada postojao: Kotarski sud, Poreska uprava, Odjel financijske kontrole, Carinarnica, Banovinska bolnica, Redarstvo, Žandarmerija, Mjesno zapovjedništvo, škole: Učiteljska, Građanska,  Trgovačka, Pučka škola i Vježbaonica, Stručna produžna škola, Pošta, željezničke postaje, Školska poliklinika i dispanzer, Rimokatolička župa, Židovski rabinat i dr.” 

Hvala onima koji su to zapisali o današnjioj osamdesetoj obljetnici, ali važnije je: zna li Grad za to? U svakom slučaju - srdačne mu čestitke i najbolje želje za napredak u svakom smislu!