Centar ili periferija

Ivica Žišković, vaš dugogodišnji novinar - sad u mirovini - moj školski kolega iz srednje škole (Gimnazija Varaždin) u posljednjoj kolumni izašloj u „Međimurju“ 11. veljače 2014. godine komentira ‘puzajuću’ regionalizaciju u Hrvatskoj i između ostalog piše:
„Regije još nema zapisanih u Ustavu Republike Hrvatske, ali se regionalizacija naveliko uvodi na mala vrata. Kako drugačije nazvati okrupnjivanje većine javnih službi i djelatnosti na pet centara (…). Započelo je sa sudovima, nastavljeno s policijskim upravama, očekivano će uslijediti s poreznim upravama i zdravstvenim ustanovama, a sada već, eto predstoji u državnoj upravi.“ Uz manja neslaganja uglavnom se slažem s njegovim razmišljanjima. Pogotovo kad piše što su sve Međimurci napravili svojim radom i novcima dok su drugi čekali ‘manu’ s neba (čitaj pomoć države).
Na kraju teksta, međutim, piše o nečemu čime se ne mogu složiti:
„A sada nešto malo sasvim osobnog. Zbog liječničkog štrajka, na red za dogovorenu operaciju došao sam s tri mjeseca odgode. Uz ono najnužnije, opskrbio sam se i rolama toaletnog papira kako je to uobičajeno u Županijskoj bolnici Čakovec. I ispao sam smiješan. Tamo, u zagrebačkoj KB Dubravi, u kojoj sam liječen toga ne nedostaje.“…
…pa nastavlja…
„No pustimo sad papir. Tamo je pacijent od samog prijema pa do odlaska kući, obasut pažnjom svega osoblja. Liječnici vrhunski stručnjaci. Da nije bolnica, rado bih češće tamo svraćao.“
Nadovezat ću se u svom komentaru tog dijela teksta njegovom rečenicom kojom ga započinje.
„A sad nešto malo sasvim osobnog“. Zbog zdravstvenih probleme ‘motam’ se po bolnicama od 1996. godine. Počelo je s tri srčane premosnice, operacija kojih je učinjena u tada novo otvorenoj bolnici „Magdaleni“ u Krapinskim toplicama. Prije odlaska kući u knjigu utisaka sam, još nedovoljno osnaženom rukom, napisao:
„Kad bi svijet bio organiziran i ljubazan kao što je osoblje u ovoj bolnici ja u nju nikada ne bih ni došao. No kako nije, rekoh im „doviđenja“, govoreć „zbogom“ (parafrazirajući stih iz pjesme Arsena Dedića „Balada o prolaznosti“; „rekli smo si zbogom / govoreć doviđenja“.)
Onda je prije nešto više od tri godine došao na red ‘rakić’ prostate kojeg smo, recimo, ubili radikalnim zračenjem na Klinici za tumore u Zagrebu. Nisam boravio u bolnici nego sam na ‘seanse’ putovao kolima hitne pomoći iz Čakovca pa ne mogu svjedočiti da li je tamo bilo toalet papira – jednoslojnog ili višeslojnog. Ali mogu svjedočiti o ljubaznosti šofera naše bolnice koji su nas ‘radioaktivne’, bez straha po svoje zdravlje, svakodnevno vozili u Kliniku. Na kraju liječenja, primio me doktor pod čijim sam patronatom bio, porazgovarao sa mnom o svemu vezano uz bolest i eventualnim posljedicama zračenja i u tom razgovoru kao i cijelo vrijeme našeg druženja, tijekom tih gotova dva mjeseca, bio toliko ljubazan da nisam mogao odoljeti i ne zamoliti ga za dopuštenje da ga slikam za uspomenu. Odobrio mi je.
A onda mi je, početkom devetog mjeseca prošle godine, dijagnosticiran početni stadij karcinoma mjehura (mogući uzrok upravo zračenje prostata). I tu počinje priča zbog koje sve ovo pišem. Stjecajem okolnosti imao sam mogućnost bez velikih problema birati i otići na operaciju u bilo koju bolnicu u Zagrebu. Nisam to učinio, već sam odlučio da se ‘predam u ruke’ urologu dr Plešnaru u našoj bolnici. Obzirom na još uvijek prisutne probleme s srcem, u ‘kompi’ s urologom bio je i kardiolog dr Ostrički pod čijom sam ‘paskom’ godinama. No da ne duljim s uvertirom.
Unatoč i usprkos štrajku liječnika, operiran sam 9. listopada prošle godine (nepunih mjesec dana nakon dijagnoze), proveo u bolnici tjedan dana pod punom pažnjom i njegom osoblja urološkog odjela. I ja sam, kao i autor članka, ponukan pričama o toaletnom papiru ponio rolu. Nije mi trebala, „ispao sam smiješan“. Dapače uz lavabo je na držaču bio i kolut papirnih ručnika za ruke. Do današnjeg dana, a ponovi kontrolni susret s urologom imam krajem ovog mjeseca, ni u jednom slučaju se ne mogu potužiti na odnos njegov i osoblja na odjelu prema meni kao i na odnos njegovog kolege kardiologa. Dapače. Možda to meni tako izgleda jer, po mom skromnom mišljenju, nisam zahtjevan pacijent, ne tražim nemoguće a posebno ne smatram da sam liječniku najvažniji pacijent na svijetu i bližoj okolici.
Ne znam koja je težina kirurškog zahvata bila u slučaju mog šulkolege, trebao li je zaista ići u Zagreb. Jednako tako ne znam što on smatra pod „ljubaznošću osoblja“ pa neću komentirati njegovo oduševljenje osobljem u KB Dubravi. No postavit ću pitanje: ako ćemo svi mi željeti ići na liječenje u zagrebačke bolnice – a on nije jedini koji je to uradio kojeg ja znam – što će nam onda županijska bolnica u Čakovcu? I zašto onda u prvom dijelu svog članka baca ‘drvlje i kamenje’ na trenutačnu nam vlast koja želi regionalizaciju države? Pa to je upravo u skladu s njegovim postupkom: na liječenje otići u Centar, a ne u Periferiju.
Ponavljam: ograđujem se od ovakvih riječi ako je autor bio, zbog karaktera operacije, prisiljen na liječenje u KB Dubrava. To je onda nešto drugo, no i dalje ostaje pitanje zašto se protivi regionalizaciji koja će, prema njegovim riječima dovesti do „okrupnjivanja zdravstvenih ustanova“, što je doduše, možebitno, eufeminizam za njihovo – ukidanje? Ali, uz dozu ironije: pa u tom slučaju, prema njegovom iskustvu, imao bi zagarantiran toaletni papir (doduše jednoslojni) i „bio bi obasut pažnjom svega osoblja“ iz čega se može zaključiti da to ne očekuje ili nije doživio u našoj bolnici. Liječili bi ga „vrhunski stručnjaci“ a ne neki „paceri“ u županijskim bolnicama.
Ili sam ja možebitno pogrešno shvatio intonaciju glavnog teksta i dodatka „A sad nešto malo sasvim osobnog“? Svašta je moguće u glavi jednog „radioaktivnog“ sedamdesetogodišnjaka, zar ne?
Duško Sambunjak,
Čakovec