Kolumne 14.08.2014. 00:00. Zadnja izmjena: 25.02.2016. 12:48.

DAN KAD SU ARES I MARS “DOŠLI NA SVOJE”

Prije pet tjedana podsjetio sam na sitnicu zvanu Vidovdanski ili Sarajevski atentat koja se dogodila prije punoga stoljeća, to jest 28. lipnja 1914. Kod atentata se uvijek radi o velikoj stvari: oduzima se nekomu najveće, jedinstveno, neponovljivo, nenadoknadivo i nezamjenjivo dobro - život. U spomenutom atentatu to je bilo učinjeno dvjema osobama: prijestolonasljedniku Franji Ferdinandu i njegovoj ženi Sofiji, pa se čini da griješim što sam takvo uništenje dvaju života nazvao sitnicom kad niti jedan to nije. No, učinio sam to namjerno, imajući pred očima ono što je slijedilo.

A od toga najmanje je bilo što su atentator Gavrilo Princip i drugovi bili ubrzo osuđeni na najveće moguće kazne za nepunoljetnike - po dvadeset godina teške tamnice u kojoj ih većina nije izdržala niti četiri. Naime, politički odnosi među velikim državama Europe, okupljenima u suprotnim taborima zvanima Centralne sile i Antanta već su dugo bili tako napeti - ne možemo se ovdje baviti i tom napetošću - da se čekala kako god mala iskra da bukne ratni požar kojemu će malo tko moći ostati po strani.

Čekanje pak na nju skratio je spomenuti Vidovdanski atentat. Premda su njegovi izvršitelji v reštu, čini se, prkosno priznavali i odavali što se od njih tražilo. Beč je punih mjesec dana vršio jak diplomatski pritisak na Beograd, postavljajući mu uvjete i zahtjeve od kojih neke Srbija nije ni mogla ni htjela prihvatiti. Uslijedio je 23. srpnja ultimatum i dva dana potom prekid diplomatskih odnosa između Austro-Ugarske i Srbije, a nakon još tri dana - vrijedi upamtiti: 28. srpnja 1914. - objava rata Monarhije Kraljevini.

Uspoređujući njihove teritorijalne veličine te ljudske i materijalno-tehničke mogućnosti, reklo bi se da će rat već sutradan završiti i to, u najgorem slučaju, samo s nekoliko masnica i bubotaka. Možda bi i bilo tako da se nisu umiješali Ares i Mars, a vjerojatno i poganski bogovi rata drugih naroda koji su pokrenuli ratno kolo o kakvomu svijet dotad nije ni sanjao. Evo ukratko kako se ono zavrtjelo:

Istoga dana koji se računa kao početak rata na Balkanu, tada još carska Rusija proglasila je djelomičnu, a već sutradan i opću mobilizaciju - ne bez razloga jer joj je Njemačka 1. kolovoza objavila rat. Nijemci su u prva dva dana kolovoza bez objave rata zauzeli neutralni Luksemburg, a trećega su napali također neutralnu Belgiju i preko nje brzo napredovali prema Francuskoj kojoj su tek “usput” objavili rat, nakon čega je sljedećega dana i Velika Britanija njima uzvratila istom mjerom, što ipak nije spriječilo prve njemačke, ne male, uspjehe. Ni peti dan istoga mjeseca nije prošao sam tak, kako se govori ovdje, jer je Crna Gora objavila rat Austro-Ugarskoj, a ta je isto učinila Rusiji. Njezina pak, tj., ruska vojska tek je 17. kolovoza krenula u Istočnu Prusiju, ali se poslije prvih uspjeha morala povući s njemačkoga područja. U isto vrijeme odvijale su se prve borbe i na Balkanu. Nakon početnih čarki, vojska Monarhije krenula je i s glavnim snagama preko Drine i Save, ali ju je izgubljena bitka na planini Ceru prisilila na povlačenje.(U toj bitki od 12. do 20. kolovoza bilo je, prema srpskim podacima, 200.000 “austrijskih” i 160.000 srpskih vojnika, od kojih su prvi izgubili 30.000 mrtvih i ranjenih te 4.500 zarobljenih vojnika i časnika, a drugi “samo oko” 15.000 ljudi.). To je srpska vojska iskoristila za upad u Srijem, ali i taj samo nakratko jer ju je nova ofenziva sa zapada potisnula ne samo natrag, nego i mnogo dalje.

I tako dalje, i tako dalje gotovo četiri i pol godine, do 11. studenoga 1918., s promjenjivom srećom za obje zaraćene strane i za svaku pojedinu od 36 država - u svijetu su tada bile 54 (slovima: pedeset četiri!!) - koje su bile neposredno uključene u rat vođen na području njih 14, ne računajući morske površine. U njemu je sudjelovalo približno 70,000.000 (sedamdeset milijuna) ljudi, od kojih je oko 10,000.000 (deset milijuna) izgubilo život, a 21,000.000 (dvadeset jedan miljun) bio ranjen, mnogi i do trajnog teškog invaliditeta. O drugim posljedicama toga rata - fizičke i psihičke bolesti, neishranjenost, odgojna zapuštenost djece bez roditelja i slično - teško je i govoriti, a za ogromne količine materijalnih dobara, koje je rat progutao, više nitko niti ne pita. U svjetlu toga, Franjo Ferdinand i njegova Sofija uistinu su manji od sitnice, a Ares, Mars i pajdaši došli su na svoje i mogli su biti zadovoljni. Uglavnom su i bili - ali samo četvrt stoljeća: do drugoga ne takvoga, nego još mnogo goreg rata!

 

P.S. Poštovana dr. sci. Anđela Frančić, ugledna profesorica na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, u radioemisiji Govorimo hrvatski 23. o. mj. lijepo je poučila slušatelje o ispadanju “nepostojanoga e” u kosim padežima kajkavskih naziva mjesta kakvi su Draškovec, Šenkovec, Buzovec, Podturen, pa se ispravno govori da je netko iz Draškovca, prilazi Šenkovcu, govori o Buzovcu, stoji pred Podturnom i tako dalje. Čestitam joj i zahvaljujem, ali i molim da u nekom od sljedećih svojih izlaganja ne zaobilazi ”nepostojano a” u “Svetom Juraju”, svejedno: “na Bregu” ili “u Trnju” - ovaj drugi ga u domaćoj varijanti “Sveti Đurđ” niti nema! - nego neka se spotakne i o druge takve “bisere” koji kvare i nagrđuju naše narječje, jedan od oblika našega kulturno-povijesnoga identiteta.

Izvor: 3092