GLASOVI VAPIJUĆIH U (MEĐIMUURSKOJ) PUSTINJI

Kao što su prije dva tjedna u ovoj rubrici na redu bila naša dva raznorodna, ali na svojim područjima dobro poznata i priznata glazbenika, Miroslav-Fric Magdalenić i Stjepan-Pišta Patkai - tako nas ograničeni prostor i vrijeme ponovo primoravaju jednu sitnicu posvetiti dvojici velikana iz naše prošlosti. Koliko je pritom olakšavajuća, toliko je i otežavajuća - ili obrnuto! - okolnost što im se životopisi u mnogočemu začudno podudaraju.

Obojica su potekla iz Donjega Međimurja - stariji iz Priloka, mlađi iz ne dalekih Hodošanov; doba mladenaštva, u kojemu se čovjekova osobnost razvija i oblikuje ne samo u fizičkom, nego i u psihičkom, moralnom, nacionalnom te svakom drugom smislu, obojica su provela u mađarskim  gimnazijama - jedan u Velikoj Kaniži, drugi, u Keszthelyu; obojica su potom pripadala istom staležu - bili su svaki u svoje vrijeme i u svojoj sredini vrlo zauzeti i neumorni, pa zato ugledni i vrlo cijenjeni svećenici; obojica su, u teškim vremenima za hrvatski narod i opstanak njegove narodnosti, sačuvala hrvatsku nacionalnu svijest i na svoj se način uključila u hrvatski narodni preporod XIX. stoljeća i njegove nastavne oblike. Podudarnost njihovih životopisa ide čak tako daleko da im se ovih dana, jednomu petnaestoga, a drugomu prvog prosinca, ispunjavaju životno važne obljetnice - ali s malim  razlikama: jednomu dvjestota rođenja, a drugomu “samo” stota smti.

Time su već spomenuti uzroci i povodi za ovu Sitnicu: Stjepan-Štef Mlinarić, u literaturi označavan ni manje ni više nego kao jedan od hrvatskih narodnih preporoditelja iz Međimurja, svećenik, književnik, pjesnik i povjesničar književnosti, a negdje možda i još kako, bio je, dakle, rođen u Priloku 15. prosinca 1814. i tamo završio pučku školu kakva je tada bila, potom gimnaziju u Kaniži, pa licej u Zagrebu te studij filozofije i teologije u Beču i Pešti, a pošto je 1838. godine bio zaređen, bio je u više mjesta kapelan i vjeroučitelj te župnik u Lupoglavu, a navodno je određene službe obavljao u Pregradi, Legradu i Križevcima. Šest je godina bio u Rimu kao kanonik u Hrvatskoga zavoda sv. Jeronima, a poslije povratka u domovinu bio je župnik u Dubravi, kod Čazme u kojoj je bolovao i 21. kolovoza 1876. umro navodno od astme, no, postoje ozbiljni podaci o tome da je zapravo smrtno stradao. Dok se, naime, na kolima vraćao kući, konji su se poplašili i u jurnjavi prevrnuli kola tako nesretno da je Mlinarić pao i prsima se nabio na šiljasti kolac u ogradi. Ozljeda je bila tolika da mu nije bilo spasa.

 No, nesreće se događaju i - zaboravljaju, pa kako je god to žalosno, drugi je  razlog za njegovo spominjanje. Naime, još kao bogoslov u Beču 1837. godine napisao je oveće djelo pod naslovom Ispisanje Međimorja kakti zipke horvatskoga slovstva, s koliko zanimljivim, toliko i vrijednim podacima za koje je šteta što su još uvijek u rukopisu. Osim toga, napisao je i objavio više članaka u različitim časopisima, a ovdje neka bude spomenut još samo jedan sonet iz 1837. godine pod zanimljivim i znakovitim naslovom Zvonelka o slogi, vjerojatno aktualan i danas, kad se razbijamo kao nikad u prošlosti.

Drugi od gore spomenute dvojice koji nam je puno stoljeće bliži zato što je 1. prosinca 1914. u Grazu umro sa samo trideset tri godine života bio je Luka Purić, rođen 10. listopada 1881., kao prvo od devetero djece Leonarda i Marije rođ Lepoglavec u Hodošanima. Obitelj je bila natprosječna u svakom pozitivnom smislu, pa je lako zapazila da je i mali Luka bio natprosječno nadareno, bistro i oštrounno dijete koje pokazuje da će tu svoju nadarenost htjeti, znati i moći iskoristiti, pa ga je usprkos skromnom imovinskom stanju dala v škole iz kojih će, kako je već rečeno, izići kao svećenik. (Slično će se ponoviti s njegovim bratom Blažom koji će biti dobar i ugledan liječnik u čakovečkoj i varaždinskoj bolnici.)

Po tadašnjim zakonima, pučke škole i gimnazije morale su obrazovati i odgajati dobre mađarske rodoljube - pogotovo je to vrijedilo za Međimurce koji su se oduvijek smatrali Hrvatima, a sad je i znanost dokazivala da su samonem magyarul beszélő magyarok - ne mađarsko govoreči mađari, pa ih treba - razumije se, milom ili silom - naučiti mađarski i tako pretvoriti u Mađare, pa onda i crkveno odvojiti od Zagreba. Nije malo onih koji su pokleknuli pred silom jačega i ustrajnijega, no, Lukacs Purics - i u našoj povijesnoj literaturi nalazim ga tako, na mađarski način zapisanoga!! - odolio je svim zamkama i mamcima, pa iz gimnazije izišao s čvrstom odlukom da će život posvetiti čuvanju i jačanju hrvatske narodne svijesti svojih zemljaka!

I održao je riječ. Još kao klerik, brojnim je vatrenim člancima u novinama i časopisima - posebno od 1904. godine, otkad je varaždinski odvjetnik i načelnik dr. Pero Magdić izdavao Naše pravice - obavještavao hrvatsku javnost o pravom stanju u Međimurju pod mađarskom vlašću, a neke od njh posebno izdao u brošurama s naslovima koji jasno označuju njihov sadržaj. To su Kako je našoj hrvatskoj rraći u Međimurju, Put k slobodi i sreći, Živila Hrvatska! Napried u Međimurje! i O ljubavi domovine! Ban Jelačić i godina 1848. Njima je bio zapravo glas vapijućega u (tadašnjoj međimurskoj) pustinji za ono što će 24. prosinca 1918.,  provesti dr. Ivan Novak, tj., oslobođenje Međimurja.

P.S.

Spomenuta dvojica, kao i mnogi drugi takvi, pored svih svojih zasluga, imaju je “falingu”, nedostatak: makar umiru u domovini, a posebno kad im se to dogodi izvan nje, ubrzo im nestaju tragovi, a ovdje mislim na njihove grobove. Da ne duljim, predlažem - treba li reći što? Bilo bi mi drago, a svima na čast da to ne ode u vjetar!!