GLAZBENICI SA SUPROTNIH POLOVA GLAZBE

Tristo pedeseta obljetnica nesretne pogibije najvećega i najpoznatijega Čakovčanina, hrvatskoga velikaša i bana Nikole VII. Zrinskoga (1640.-1664.), obilježena protekloga tjedna, nije i ne smije biti razlog da budu zaboravljene  tužne obljetnice drugih pojedinaca koji su naš kraj zadužili i proslavili u drugo vrijeme i na drugim područjima ljudskih djelatnosti. Zato su danas na redu dvojica “naših” glazbenika.

Prvi je od njih Miroslav Magdalenić, u obitelji i za prijatelje Fric, a za učenike Vacek zbog neobična izgovora glasa “r”. Umro je u Zagrebu prije četiri i pol desetljeća, 25. studenoga 1969. Rođen pak je bio 14. srpnja 1906. u skromnoj obitelji jednoga od “šoštarskih meštrov” u Čakovcu. Tu je završio osnovnu, građansku i učiteljsku školu, pri čemu je savršeno svladao mađarski jezik. Potom je - već majstor na orguljama i više instrumenata, a profesor Janko Slogar prepuštao mu je uvježbavanje zbora “preparandista” - otišao na Muzičku akademiju u Zagrebu gdje je, uzdržavajući se instrukcijama i uspješnim vođenjem više društvenih zborova, kod Blagoja Berse i Krste Odaka studirao orgulje i kompoziciju.

Završivši studij, od 1928. do 1941. godine bio je profesor glazbe na zagrebačkim srednjim školama, a i dalje je vodio poznate zborove u gradu i okolici. Dobar dio Drugoga svjetskoga rata proveo je u Budimpešti kao hrvatski ataše za kulturu, a istovremeno se kao skladatelj usavršavao kod Zoltana Kodálya. Odmah poslije rata bio je poslan u Čakovec na Učiteljsku školu i tu je 1946. godine zadužio grad osnivanjem i vođenjem Muzičke škole - ne bi bio grijeh da je njezin izravan nastavak dobio ime svojega osnivača! - te tada vrlo uspješnog pjevačkog društva Naprijed. Od 1951. godine ponovo je bio u Zagrebu profesor u Glazbenoj školi Vatroslav Lisinski i voditelj više uglednih zborova.

Ta skica njegova životopisa ne bi bila cjelovita bez njegova skladateljskog, glazbeno-teoretskog, tj., pedagoškog i publicističkog rada. Kao skladatelj, ostavio je iza sebe djela svih glazbenih vrsta - najčešće mu se spominju Simfoija u f-molu, Dva stavka za gudački kvartet, kantate Raspjeva se zemlja i Radost te opera Krapinski sudec,  a od teoretsko-instruktivnih djela Škola za klavir za muzičke i učiteljske škole, Osnove tonskog sloga I-II., Jednoglasni solfeggio na osnovu narodnog muzičkog izraza I-II. i brojna druga. Ne smiju nam ostati po strani njegove crkvene skladbe i glazba za nekoliko filmova.

Posebno treba spomenuti njegov odnos prema narodnoj glazbi. U svojim se, naime, skladbama vrlo snažno oslanjao na narodni melos, i to posebno međimurski. Teoretski je to pokazao u spomenutom djelu Jednoglasni solfeggio… i u brojnim člancima, a prakično u mnogim skladbama, što se nerijetko vidi već u njihovim naslovima, kao npr. Romarska po međimurskom, Međimurje malo, Ftičice se spominaju i dr. Ukratko: Magdalenić nije Međimurac samo po rođenju, nego i po glazbenom shvaćanju i djelovanju, pa zaslužuje trajnu uspomenu.

Drugi je također glazbenik, ali s drugoga pola svijeta glazbe. Za razliku od Magdalenića - za čitavu generaciju starijega, što nije nevažno - bio je estradni umjetnik kojega bi mnogi kratko i jednostavno nazvali zabavnjakom i - ne bi pogriješili, premda i za to treba imati dara, znanja, sposobnosti, upornosti i - ozbiljnosti.

A sve to imao je Stjepan Patkai, zvan Pišta, rođen u Čakovcu 30. siječnja 1928., koji je iznenada umro prije dvadeset godina, 29. studenoga 1994., u nizozemskom Utrechtu i pokopan u njemačkom Heidelbergu u kojem je kao građanin svijeta imao stalno boravište. Glazbenu karijeru započeo je u roditeljskoj kući, zajedno sa školovanjem koje će u predratnim, ratnim i poslijeratnim okolnostima završiti 1948. godine velikom maturom u varaždinskoj gimnaziji, a nastavio bi na zagrebačkoj Medicini, da ta tamo nije bilo Grill-bara i sličnih ustanova koje su ga mamile da i on pokaže svoje glazbeno umijeće. Ono pak je dobilo novo i pravo usmjerenje prvih dana poslije rata, kad su i u čakovečka kina došli američki glazbeni filmovi snimljeni dobrim dijelom radi zabave i s njom podizanja borbenog duha Amerikanaca na europskim i azijskim bojištima. Kad su čakovečki dečki - u prvom redu oni koji su odmah stvorili grupu Veseli vragovi, pa, opetovano gledajući iste filmove, otkrivali i učili što su te amerikanske novotarije - i sami zasvirali jazz, swing i slično, uzmaka više nije bilo, pogotovo ne kad se pokazalo da se sviranjem može zaraditi za školovanja i studije, pa i više.

Tako je i Pišta - već kao dobar i poznat pijanist, vokal-solist, aranžer itd. - poslije ljetnog angažmana u crikveničkoj Therapiji 1956. godine otišao u svijet: najprije u Švedsku, a potom u Njemačku, u Heidelberg, odakle će brzo poznat i priznat - kažu da je uz Oskara Pitersona i službeno bio najbolji jazz pijanist u Europi! - sam birati na koji će se poziv za gostovanje i nastup odazvati. No, kamo je god došao i gdje je god bio, rado se susretao s Međimurcima (a gdje ih nema?!), ugošćavao ih i častio te sa suzama u očima pokazivao da u lisnici uvijek ima - razglednicu Čakovca! Ipak, na povratak u grad iz kojega je potekao nije pomišljao - ne barem do prerane smrti sa šezdeset šest godina - samo ga je tijekom gotovo četiriju desetljeća četiri puta počastio gostovanjem i koncertom, što su Čakovčani s neskrivenim oduševljenjem prihvaćali i dugo, sve dosad, pamtili.

P.S.  Nekad su i neškolovani Hrvati pitali, na primjer, “Kamo ideš?” i odgovarali “Idem k susjedu.” Nastavak je mogao biti “A što ćeš kod njega?” i “Kod njega ću …” i tako dalje – jer su i bez poznavanja gramatike razlikovali priloge i prijedloge za gibanje i za mjesto. Danas visoko školovani ljudi – slušamo ih i od njih učimo! – govore “Gdje idete?”, “Idemo kod vas”, “Došli smo ovdje” i tomu slično –iz rodoljubnog odnosa prema svojem jeziku??