Kolumne 30.05.2014. 00:00. Zadnja izmjena: 25.02.2016. 12:44.

Građani su odavno izgubili povjerenje u državu

Prva rečenica koju sam izgovorio za saborskom govornicom o kataklizmi (starogrčki kataklysmos znači potop) glasila je: „Poplava je simbolika stanja u Hrvatskoj.“ Zašto? Zato što u vodenoj napasti na Slavoniju zrcale dvije Hrvatske - jedna s lijepim, dobrim, humanim i brižnim licem, a druga s ružnim licem. I u ovoj vodenoj stihiji lijepo lice pokazali su ljudi, građani. Velika većina. Reagirali su - kao bezbroj puta prije - spontano. Nitko im nije rekao dajte ili organizirajte se. Dali su, i još uvijek daju, i davat će, samoorganiziraju se i samoorganizirat će se jer su - čini mi se - u državu (koja je, kao što s pravom reče Nietzsche, laž) odavno izgubili povjerenje. I ono malo što imaju Hrvati (u političkom smislu, poput, primjerice, Amerikanaca) nesebično su podijelili. Tužna bakica (što je prisnije od postarija gospođa) kratko je poručila: „Imam nešto sirotinje, ali to sada moram podijeliti. Ljudima u poplavljenim područjima potrebnije je nego meni.“ Već su prošle srijede i četvrtka iz Slavonije počeli slati poruke: „Imamo svega, zastanite sa slanjem pomoći. Nemamo je gdje odlagati.“ I, uostalom, sačuvajmo tu veliku kap dobrote za kasnije, kada će se povući voda, kada će zapržiti sunce, kada će nestati medijske pozornosti i kada će se slegnuti emocije. Tada ne smijemo zaboraviti unesrećene kao što ih, uglavnom, zaboravlja (svaka) vlast.
Postojali smo samo mi i oni
Mediji su - s pravom - puni izvještaja o izlijevanju Save, o proboju nasipa, o evakuacijama, o spašavanju života (i ljudi i životinja), o nemoći, čemeru i jadu obitelji koje su u samo nekoliko sati izgubile sve. I u svim se tim izvješćima proteže zaključak da se Hrvatska (ponovo) ujedinila. Mnogi se tomu više vesele nego čude. Zato što su svjesni (praksa, povijest, i bliža i dalja, uči ih tomu) da nas najviše može spojiti, ujediniti (zajednička) nesreća. Zato je Jadranka Kosor u Saboru prispodobila ovu današnju atmosferu s atmosferom ‘90. ili ‘91. godine, kada su među nama, većinom, nestale razlike. Postojali smo samo mi i oni, s druge strane. Danas postojimo samo mi i vodena stihija. Lijepo. Lijepo u ružnom. I što nam je sada činiti? Primorati vlast da obvezu koju je preuzeo premijer Zoran Milanović i ispuni. Svima onima kojima je vodena neman oduzela dom, država ga treba vratiti. Ali ne samo dom, već i imanje. I sve ono što je bilo na imanju, od stoke do poljoprivrednih strojeva, automobila. Kako? Čime? Država za to mora naći novca. I u svojoj i u blagajni Europske unije koja raspolaže s više nego pristojnim fondom za unesrećene u prirodnim nepogodama. Zato, nećemo EU pitati za pomoć, kao što to reče od empatije kastrirani šef Vlade Milanović, reda radi, već zbog toga što pomoć treba unesrećenima. Čim se povuče voda, treba punim zamahom krenuti u obnovu.
Na što Hrvatske vode troše milijarde?
Kamoli sreće (u nesreći) da ova poplava bude okidač za hrvatski new deal, pokretač velikih radova u organizaciji države. Četrdesetak tisuća ugroženih i evakuiranih ni nakon što se povuče voda ne smije osjetiti da su sami, napušteni ili prevareni. Kao što su bili prevareni stotinu puta do sada. S prevarama je dosta! Kao što je dosta političkih floskula tipa: „Nije vrijeme za prozivke i traženje krivaca“ - koje smo imali prilike čuti u Saboru. Nema lošeg vremena za traženje odgovornosti, za upiranje prstom u lopovluk i lopove, za logična pitanja poput sličnih: „Je li se ovakva nesreća mogla spriječiti? Je li se nesreća mogla smanjiti? Na što Hrvatske vode godišnje troše milijarde kuna? Je li istina da se preko naručenih, a neizvršenih poslova (u koje spada i gradnja te obnova nasipa) pere novac?!“ Da bi se odagnale nedoumice, pozvao sam DORH - koji je do sada proganjao samo političke mrtvace i lopove bez političkoga zaleđa - da pomno prouči sve ugovore Hrvatskih voda o gradnji ili sanaciji nasipa, čišćenju kanala i ostalim investicijama vrijednim teške milijarde kuna.
Zašto o tome ne govoriti sada? Zašto u istrage ne krenuti odmah?! Pa eventualni lopovluk neće istraživati SDP-ovac Igor Dragovan koji traženje odgovornosti etiketira političkom demagogijom. Ne, baš suprotno, demagogija (do neba) je traženje alibija u nesreći za one koji su potkradali ili potkradaju državu, točnije porezne platiše.
Oni moraju dati odgovore
Odmah treba tražiti odgovore na pitanje zbog čega je popustio nasip obnovljen prije četiri godine za 23 milijuna kuna. Odmah treba tražiti odgovore na što su Hrvatske vode dva i pol desetljeća trošile velik novac? Zašto svaka, pa i najmanja bujica prijeti velikom dijelu Hrvatske? Zašto se gradi tako malo nasipa i zašto su oni nesigurni? Zašto se nasipi grade tik uz korita rijeka? Zašto smo zemlja s najmanje navodnjavanog poljoprivrednog zemljišta? Zbog čega je u navodnjavanju nemjerljivo bolja Albanija? Zbog čega se ne čiste kanali? Zbog čega se ne gradi kanal Sava - Dunav koji desetljećima u svojim programima najavljuju i HDZ i SDP? Zbog čega niti jedna vlada nije donijela strategiju o vodama, o poljoprivredi, o sprečavanju poplava?! Da, odmah, sada i od najodgovornijih, a među njima je (prvi) i premijer Milanović, trebamo dobiti odgovore. Ni, kao što rekoh, Dragovan, ni Milanović, ni (ne daj Bože) Jakovina, ni Grčić, ni Mrak Taritaš neće sanirati štete. Štete od poplava neće sanirati ni USKOK a ni, bogami, šef DORH-a Cvitan. Ali oni mogu i moraju dati odgovore na postavljena pitanja. Ako odgovore ne znaju sada, moraju reći kada će ih znati. I moraju učiniti sve da znaju. Ako ne učine sve, i ako u najkraćem mogućem vremenu od njih ne dobijemo odgovore, moraju otići. A nakon što odu, odgovarati za nečinjenje.
Tko se to
naslikavao?
Dobio sam prije nekoliko dana, nakon istupa u Saboru, mail iz kojega se nazire da su Hrvatske vode za stavku donacije od 2008. do danas utrošile više od četiri milijarde kuna. Što se iza te stavke „donacije“ krije? Hoće li, konačno, račune položiti oni koji su obećavali veću sigurnost građana u područjima uz rijeke? Za svake poplave poplavljene obiđe politička vrhuška, naslikava se - kao što bi to rekao Milanović - pokupi koji politički poen i zaboravi što je obećala. Zaboravi da je obećala namjensko trošenje novca. Zaboravi da je obećala nultu stopu tolerancije prema korupciji. A korupcije i dalje imamo za izvoz. I najviše je korupcije bilo, i jest, u državnim tvrtkama, u državnim tvrtkama monopolistima (protiv njihovoga monopola doista nemam ništa) poput Hrvatskih autocesta, Hrvatskih voda, Hrvatskih željeznica, Hrvatske elektroprivrede… Te su tvrtke vladajućim vrhuškama služile kao bankomati. Dio opranoga novca politički su moćnici, udruženi s tajkunima i tajkunčićima (a taj spoj čini jezgru gospodarske mafije), trošili na osobne potrebe, potrebe svojih obitelji i - one najveće „obitelji“ - stranke. Ponašali su se poput kumova iz američkih gangsterskih filmova. S tim da scenaristi i redatelji po nove inspiracije za uvjerljivije filmove moraju doći u Hrvatsku. Tu se krade sve u šesnaest (ili - sve u dvadeset i jedan).
Priroda se ne da obuzdati
Dakle, dok jedni saniraju štetu, drugi trebaju prevenirati novu moguću i izvjesnu štetu. S poplavama ćemo se suočavati već u jesen. I što će učiniti Vlada da šteta bude manja? Treba dati odgovore koliko se nepropusnog nasipa moglo doista izgraditi novcem koji je utrošen za gradnju nasipa. Ako se moglo izgraditi više nasipa, zašto se nije izgradilo? Gdje je taj novac? Treba konačno dati odgovore zbog čega svaka stranka ili koalicija koja dođe na vlast mijenja sve šefove javnih tvrtki, pa i one koji znaju raditi svoj posao? Zbog čega je i dalje - i za Kukuriku koaliciju, za HNS, za SDP - najvjernija diploma iskaznica njihove stranke?! Ako Milanović postavi nesposobnog direktora u stratešku javnu tvrtku - a HEP, Hrvatske vode, HAC ili HŽ to jesu - tada odgovornost za loše rezultate, ili, kao sada, katastrofu, snosi i premijer. Prije njega ministar. Znam da ova vlada nije mogla izgraditi ono što HDZ nije izgradio 17 godina, ali nije ni SDP od jučer. Vladao je Hrvatskom početkom dvijetisućitih četiri godine. Vlada sada već treću godinu, ali nije donio strategiju navodnjavanja, strategiju okrupnjavanja poljoprivrednog zemljišta, Kukuriku koalicija nije donijela strategiju za obranu od poplava koja će biti - s obzirom na klimatske promjene - jedna od najznačajnijih strategija ne samo za Hrvatsku…
Ružna strana priče je politika
I prije ljetnog raspusta Vlada u Hrvatski sabor mora uputiti plan za sanaciju šteta od ove posljednje, najtragičnije poplave i plan kako posljedice sljedećih poplava svesti na najmanju moguću mjeru. Nečinjenjem, što je jedna od najvećih odlika kukurikavaca, ni Milanović, ni svi njegovi ministri neće sa sebe skinuti odgovornost. Kao što neće sa sebe nečinjenjem skinuti odgovornost Dinko Cvitan čije rezultate javnost očekuje s velikim interesom. Ako je poplava simbolika stanja u Hrvatskoj, i ako je u toj simbolici ono lijepo lice narod, koji je ponovo politici i institucijama očitao bukvicu o tome kako reagirati, kako organizirati i kako dati, što je ili tko je ona druga, ružna strana te iste tragične priče (s, nadam se, na kraju, dobrim završetkom).
Ružna strana su institucije. Ružna strana je politika, Vlada, čiji se premijer za pretprošloga vikenda posvetio kampanji, obilasku štandova, kušanju vina i banalnim izrekama kojima je on (kronično) sklon. Samo 48 sati prije potopa, Hrvatske vode uvjeravale su građane Županje i okolnih mjesta da mirno spavaju jer poplave neće biti. Znaju oni. Je li na vrijeme reagirala služba za spašavanje? Po mnogima - nije. Ali zato treba pohvaliti policiju, vojsku, vatrogasce - što su se satima, noćima, danima bespoštedno borili s posljedicama poplave, što su - skupa s građanima - branili kuće od još veće katastrofe, što su spašavali ljudske živote, što su se brinuli o ionako malom stočnom fondu (a spašenu bi stoku ministar Jakovina na klanje!?), što su spašavali pse, mačke, kokoši… Svaka im čast! Ali, pobogu, zar im to nije dužnost?! Djelovali su profesionalno jer djelovati profesionalno moraju. I vojska, i policija, i vatrogasci, i služba spašavanja, i liječnici… Diviti se trebamo volonterima, onima koji su srčano, hrabro i ustrajno pomagali iz solidarnosti.

P.S. Je li itko zlorabio nesreću za vlastitu korist ili za skupljanje političkih poena. Jest. Neki su neljudi kucali na vrata i tražili od građana novac. Za svoj džep. Neki su neljudi pljačkali napuštene domove, krali su ono što još voda nije uništila.
Njima bi trebalo po kratkom postupku odrezati što veću kaznu. No, bilo je i političara koji bi - da su mogli (po vlastitom priznanju) - iskoristili veliku nesreću za pobjedu na EU izborima. „Zamislite da ministri spavaju u Slavoniji, da premijer isto leži u Gunji, pa to je najbolja priča. Da ja idem na euizbore, ja bih tamo spavao, no, s tim se čovjek rađa!“ - očitao je lekciju Zoranu Milanoviću njegov negdašnji partijski drug Milan Bandić. Bandić bi kataklizmu iskoristio za političku propagandu i, kaže, spavajući u poplavljenoj Slavoniji, pobijedio na izborima. Ali, znadete što je u čitavom tom Bandićevom otkrivanju pravog, prijetvornog lica najtragičnije? To što Bandiću takve manipulacije uspijevaju. Bandić nije otišao u Slavoniju, nije otišao spavati u Gunju, nije otišao ležati u vodu jer nije na izborima. Ostao je u Zagrebu iz kojega dijeli nemoralne lekcije.

Izvor: 3083