Kolumne 21.02.2014. 00:00. Zadnja izmjena: 25.02.2016. 12:02.

Gubitak još uvijek nezaboravljen

Prije ravnih pet godina, točnije 17. veljače 2009., ove su novine na svojoj stranici namijenjenoj kulturi i prosvjeti izvijestile o „komemoraciji za prof. dr. Zvonimira Bartolića“ koji je preminuo tjedan dana prije toga, to jest 10. veljače 2009. Na komemoraciji održanoj sljedećega dana u velikoj vijećnici Međimurske županije od pokojnog mnogogodišnjeg predsjednika Matice hrvatske, Ogranka Čakovec, uglednoga i poznatoga književnika, znanstvenika, jezikoslovca, saborskog zastupnika, vijećnika Županijske skupštine itd. oprostili su se čelni ljudi Županije, udruga, Matice hrvatske, prijatelji i suradnici. Zajednička misao skupa bila je da je ovaj kraj s njim izgubio velikog čovjeka i izvrsnog znanstvenika čiji će odlazak biti teško nadoknaditi.
Prof. dr. sc. Zvonimir Bartolić bio je rođen 20. veljače 1930. godine u Donjoj Dubravi. Djetinjstvo, mladenaštvo i školovanje proveo je u burnim prijeratnm, ratnim i poslijeratnim vremenima, a vrhunsko stručno obrazovanje stekao je studijima u Zagrebu i Moskvi, što će kasnije okruniti i doktoratom. Veći dio svog životnog i radnog vijeka proveo je u Čakovcu u kojem je na kraju i preminuo samo deset dana prije nego bi navršio sedamdeset devet godina života. Kao znanstvenik, kritičar i esejist, bio je zagovornik hrvatske kulturne, posebno književne baštine. Za našu književnost – hrvatsku u cjelini, kajkavsku pak posebno – otkrio je više značajnih imena. Iz tiska su mu izašla brojna izdanja, među njima i sedam knjiga Sjevernohrvatskih tema koje predstavljaju jedinstvenu seriju u našoj stručnoj literaturi.
Od 1978. do 2006. godine izdao je dvadeset dvije knjige, među kojima Za vuglom provincija; Hrvatski pučki pjesnik Florijan Andrašec; Šimun Palatin; Horvatski Virgiliuš; Otac i ja kosimo travu (zbirka pjesama); Ivanuš Pergošić: Decretum 1574.; Triptih Zriniana;Na kraju snova – rijeka i šuma (zbirka pjesama); Vinko Žganec: Pučke popijevke Hrvata iz okolice Velike Kaniže; Sibila, knjiga gatalica Zrinskoga dvora u Čakovcu; Kaudinski jaram, povijesti i putopisi te druge, a da se brojne rasprave, studije, članci i slično niti ne spominju.
Uz to, suautor je monografija Nedelišća, Preloga, Male Subotice i Donje Dubrave. Uredio je dva zbornika Pedagoške akademije u Čakovcu, sedamnaest izdanja Hrvatskoga kajkavskoga kolendara, šesnaest brojeva Hrvatskog sjevera te dvije spomenice čakovečkog Ogranka Matice hrvatske. U tim izdanjima nije bio samo urednik, nego i plodan suradnik koji je obrađivao brojne hrvatske nepoznate ili čak zabranjivane teme. Napisao je veći broj pogovora i predgovora te lektorirao i uredio četrdeset šest Matičinih knjiga.
Bio je obnovitelj čakovečkoga Ogranka Matice hrvatske, višegodišnji član Matičina Glavnog odbora i Društva hrvatskih književnika, sudionik brojnih znanstvenih skupova, suradnik i pokretač više časopisa, listova i enciklopedijskih izdanja, urednik Hrvatskog sjevera i svih izdanja ovdašnje Matice. Više od tri desetljeća bio je profesor, čak i prvi dekan čakovečke Visoke učiteljske škole (danas Odsjek zagrebačkog fakulteta pedagoških znanosti). Svojom djelatnošću neizbrisivo je obilježio kulturni i znanstveni, a u posljednjim desetljećima i politički život sjeverne Hrvatske, posebno pak svojega zavičaja, Međimurja, a za svoj rad primio je više visokih priznanja i odličja.
O Bartoliću i njegovu svekolikom radu još za njegova života, gotovo bez izuzetka potvrdno, pisali su mnogi ugledni i poznati znanstvenici, a nekrologe, osvrte i prikaze poslije njegove smrti nemoguće je nabrojiti. Zbog svega toga, sasvim je opravdan višekratno, a posebno na spomenutoj komemoraciji istican i ponavljan zaključak da Bartolićeva smrt znači da nas je zauvijek napustio jedan od najplodnijih i najuglednijih međimurskih znanstvenika i pisaca te kulturnih djelatnika uopće.

P.S. Tragajući za nečim sasvim drugim i drugačijim što se dogodilo prije devet desetljeća, tj., 1924. godine, u tadašnjem „glasilu seljačke i gradjanske demokracije“ (!!), odnosno tjedniku namijenjenom „Medjimurju i Zagorju“, naišao sam na dvije izazivajuće vijesti. Prva je najavila “Štolcerovo novo djelo. ‘Sonatu za gusle i klavir, g-mol, op. 2. c.’ izvest će prvi put kod nas u Čakovcu poznati nam virtuoz na guslama, član Zagrebačkog kvarteta Francis E. Arányi u utorak, dne 12. februara u Jugoslavenskoj čitaonici, uz ostali obilni program. Na glasoviru pratit će ga poznati bečki pianista Dr. Wilhelm Gross. Istom poslije premijere u Čakovcu izvodit će isti umjetnici ovo novo djelo našega domaćeg sina Štolcera u Zagrebu. U ovom novom djelu Štolcer je pokazao svu svoju stvaralačku snagu, pa treba da svaki kulturni Čakovčanac ovo djelo čuje tim više, što će ga izvoditi prvorazredni umjetnici. Time će ujedno biti honoriran pijetet g. Štolcera prema Čakovcu, koji se odrazuje u okolnosti, što daje prigode da Čakovec prvi čuje njegovu novu sonatu“.
I odmah potom još jedan poziv na taj „Štolcerov koncerat“ na kojemu „izvodi se među ostalim Štolcerova nova sonata za gusle i klavir koja još nigdje nije izvedena, pa će ju Čakovec prvi čuti.“ (Sva isticanja, osim naslova - V.K.)
Što je tu izazovno kad se zna tko je i što je bio Štolcer? Zapravo ništa, osim što - u istom listu nema ni slovca, ne samo o „svoj Štolcerovoj stvaralačkoj snazi“, nego niti o tome je li koncert koji je trebao „da svaki kulturni Čakovčanac čuje“ uopće bio održan!!

Izvor: 3069