Kolumne 09.05.2014. 00:00. Zadnja izmjena: 25.02.2016. 12:44.

Holokaust nije mimoišao Međimurje

Premda riječ [το] λόκαυστον (to holókauston) iz klasičnoga grčkoga jezika izvorno znači nešto drugo, današnji svijet upravo njom označava nešto što je gotovo nevjerojatno da se u civiliziranom dijelu ljudskoga pučanstva još nedavno moglo dogoditi, Riječ je o pokušaju da se uz ekspanziju nacističke ideologije sustavno i potpuno unište židovski i neki drugi narodi i da svijetom zavlada narod tzv. Übermenscha, navodno za to već prirodno predodređenih nadljudi. A sve je, ukratko, izgledalo ovako:
Čim je 1933. godine u tadašnjoj Njemačkoj na vlast došao Adolf Hitler sa svojom Nacional-socijalističkom njemačkom radničkom strankom, po njegovu diktatu počela je javna i sustavna diskriminacija Židova i pripadnika nekih drugih naroda smatranih nižom rasom: otpuštani su iz javnih službi, bojkotirani u privatnim djelatnostima i na druge načine proganjani i zlostavljani. Sve je to bilo ozakonjeno i pooštreno tzv. Nürnberškim zakonima 15. rujna 1935. godine, a vrhunac je bio u tzv. Kristalnoj noći između 9. i 10. listopada 1938. kad je u najgrubljem fizičkom napadu na njih i njihovu imovinu bio 91 Židov ubijen, tisuće ih ranjeno, 7.500 njihovih trgovina oštećeno i opljačkano, više od sto sinagoga zapaljeno i uništeno, oko 25.000 njih zatvoreno u koncentracijske logore, a ostalima zabranjeno izlaženje na javna mjesta - uključujući škole! - bez uočljive oznake, žute Davidove zvijezde, i naređeno preseljenje u posebne dijelove gradova, prava srednjovjekovna geta. Slično rasno zakonodavstvo, makar i različite strogosti, uvodile su tada i njemačke saveznice: Rumunjska 1937., Italija i Mađarska 1938. godine i tako redom druge.
Sve je to bilo još blago prema onomu što je slijedilo ljeti 1941. pod nazivom Endlösung der Jugendfrage. To rješenje bilo je vrlo jednostavno: Svi su bili pokupljeni i odvezeni u postojeće ili novootvorene konc-logore - najveći i najpoznatiji je Auschwitz, ostale je teško i nabrojiti - a u njima su bile postavljene plinske komore koje su nezasitljivo gutale u njih masovno upućene - na rad!!
Smatra se da je tako život izgubilo gotovo šest milijuna Židova i pet milijuna pripadnika drugih naroda. Ne spominju se pritom ne mali trud i trošak za to, a da ih je Hitler usmjerio drugamo i za drugo, pitanje je kako bi završio Drugi svjetski rat!
Dok se tako događalo oko Međimurja, a mađarske su vlasti još prije njegove okupacije donijele više antisemitskih zakona, ovdašnja zajednica od osamstotinjak Židova, kojoj je povijest počela u drugoj polovici XVIII. stoljeća, relativno je dugo bila pošteđena od onoga najgorega i najtežega. Istina jest da su u kolovozu 1941. bile podmetnute bombe u čakovečkoj sinagogi i tiskari, u listopadu zabranjeni mješoviti brakovi, potom im oduzeti poljoprivredni posjedi, pa određena radna služba mjesto vojske i slično, ali je stanje još uvijek bilo takvo da su se ovamo sklanjali Židovi kojima je uspjelo pobjeći iz Hrvatske.
Pravi udarac došao je kad su Nijemci okupirali Mađarsku pa prvim uhićenjima Židova u Čakovcu dali naslutiti što slijedi. Onda su ih u rano jutro 26. trav-nja 1944. domaći organi vlasti s osamsto (!!) pridošlih žandara pokupili i nakon dva dana držanja bez hrane i vode u čakovečkoj pučkoj školi otpremili u Veliku Kanižu, odakle je potom njih 605 bilo upućeno dalje i 21. svibnja, neki već mrtvi, stiglo u Auschwitz, većina njih odmah u plinske komore.
Odmah pošto su svi bili odvedeni iz svojih kuća, a sinagoga bila opljačkana i uništena, brojne komisije sastavljene od žandara, mađarskih činovnika i mjesnih petokolonaša popisivale su svu njihovu imovinu. Javna je tajna bila da je pritom nestajalo koješta: vrijedni predmeti, umjetnička djela, nakit i novac, pa su se popisi ponavljali s jednakim postupcima i rezultatima, da bi na kraju ostatak bio rasprodavan u bescjenje.
Ni oni koji su iz različitih razloga izbjegli prvu deportaciju nisu više imali mira. Poslije nove racije 20. studenoga 1944., slijedila je druga 20. siječnja 1945., ali zbog stanja na bojištima, nisu više stigli u daleke logore, nego se dio njih s Crvenom armijom ili odmah iza nje vratio u Međimurje. Većina njih ipak je uskoro otišla u Izrael ili drugamo, pa je od nekad jake njihove zajednice ovdje ostao zapravo samo simboličan broj.

P.S. Ne mogu ne poigrati se malo datumima:
Adolf Hitler, nesuđeni umjetnik, pa dobrovoljački kaplar, potom član i predsjednik Njemačke radničke stranke koju je kao Nacionalsocijalističku učinio je nositeljem i ostvariteljem nacističke totalitarističke ideologije prema svojoj knjizi Mein Kampf (napisanoj na robiji zbog neuspjelog državnog udara!), usprkos porazu na izborima 1932. godine, sljedeće je imenovan kancelarom (odmah potom likvidirao je svoje protivnike), tvorac Trećega Reicha sa sobom na čelu, začetnik i gubitnik Drugoga svjetskoga rata itd. još dosta toga, bio je rođen prije 125 godina, 20. travnja 1889., u mjestu Braunau am Inn u Austriji - pa mu se spomenuti događaji u Međimurju, valjda i u ostaloj Mađarskoj, mogu gledati i kao neki svakako sulud rođendanski poklon njegovih mađarskih istomišljenika za navršenih 55 godina života. Godinu dana kasnije, to nisu mogli ponoviti iz više razloga: za neke od njih rat je završio, Židovi preživjeli holokaust još se nisu vratili, a i njegov veliki ideolog sam je sebi presudio 30. travnja 1945. u berlinskom bunkeru. Da nije žalosno, moglo bi biti i zabavno.

Izvor: 3080