Kolumne 04.04.2014. 00:00. Zadnja izmjena: 25.02.2016. 12:42.

I štrajk je znanstvena tema

Čovjek čiju stotu obljetnicu rođenja, poput nekih drugih, smatram spomena vrijednom, u našoj leksikografskoj i sličnoj literaturi dobio je mjesto, uz ostalo, i kao „svećenik, pisac i znanstvenik“, što, doduše, jest točno, ali je ujedno tako opširno i neodređeno da o dotičnome govori malo ili čak nimalo. Priklanjam se stoga onima koji ga označavaju jednostavno kao sociologa, a i kao hrvatskog iseljeničkog djelatnika.
No, nije to jedino što stotu obljetnicu rođenja jednoga našega sociologa čini aktualnom i zanimljivom. Veća joj je važnost što podsjeća na čovjeka koji se sa svojim izvornim misaonim doprinosom našoj sociološkoj znanosti pojavio prije tri četvrt stoljeća, u doba po mnogo čemu sličnomu ovomu našemu, prije svega po ekonomskoj krizi, nezaposlenosti, radničkoj neimaštini i svemu ostalomu što takve okolnosti prati. Time se pridružio kršćanski orijentiranoj grupi sociologa prve polovice XX. stoljeća koja je, nedavno je bilo ponovo ocijenjeno, bila raznovrsna te u mnogim elementima inovativna i originalna, od kojih mnogi nisu ni u XXI. stoljeću izgubili na zanimljivosti i važnosti.
Riječ je o dr. - danas bi se dodalo „sc.“ – Rudolfu Hraščancu, čovjeku s neobično burnim i zanimljivim životopisom.
Bio je rođen u našoj, međimurskoj Donjoj Dubravi 6. travnja 1914. Poslije domaće „pučke“ škole, kao očito nadaren i sposoban, otišao je u Zagreb i tamo u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji „veliku maturu“ položio 1934. godine. Potom je nastavio sa studijem filozofije i teologije, poslije kojega je 1938. godine bio zaređen za svećenika. Odmah upućen „na teren“, u pastoral, bio je kapelan u Vrbovcu do 1940. godine, a zatim još i „kateheta“ najprije u Križevcima jednu te u Krapini dvije godine.
Gotovo je teško vjerovati da je, usporedno s tim službama koje traže „čitava“ čovjeka, 1940. godine uspio doktorirati originalnom i nadasve suvremenom disertacijom o temi koje se malo tko prihvaća: Radnici u pokretu (strike) s etičkoga gledišta s naročitim obzirom na domaće prilike. (Dotad je malo tko znao da je „strike“-štrajk i kao pojava i kao naziv engleskoga podrijetla!) Njom se svrstao među prve naše znanstvenike koji su radničkom štrajku, pojavi danas ponovo tako svakodnevnoj da nas više gotovo niti ne zanima, stručno „pogledali u oči“, analizirali ga i pokušali mu naći opće, društveno prihvatljivo rješenje. Doktoratom je stekao i formalnu kvalifikaciju da, pored svega spomenutoga, bude i docent na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Očito „perspektivan“, 1943. godine odlazi u Beč na daljnje znanstveno usavršavanje. Uz tzv „postdoktorski studij“ moralnoga bogoslovlja, tamo angažirano pomaže u Hrvatskom crvenom križu i u pastvi s tamošnjim Hrvatima. No, ne zadugo jer je pred skori kraj rata i okupaciju Austrije, u veljači 1945., otišao u Rim, u Hrvatski zavod sv. Jeronima. I tamo je odmah nastavio slušati predavanja iz filozofije na glasovitom sveučilištu Gregoriani, a „usput“ pomagati Hrvatima kojih je tamo bilo sve više. Zatim je 1947. godine otišao najprije u Belgiju, među Hrvate u okolici Liègea, a uskoro potom u Ontario u Kanadi, da bi 1951. godine prešao u Sjedinjene Američke Države.
Na tako dugom i složenom putu svagdje je bio priman, ne samo kao kvalificiran, nego i kao vrhunski stručnjak, pa je predavao na sveučilištima u Erieu i Pittsburghu te u Philadelphiji i usporedno dušobrižnički i nacionalno djelovao među hrvatskim iseljenicima, pa je bio jedan od osnivača Hrvatske katoličke zajednice u Kanadi. Nakon umirovljenja 1979. godine, otišao je u Nigeriju i tamo u gradu Josu bio misionar te profesor moralne teologije i sociologije. I kad se punih pet godina kasnije, 1984. vratio u Ameriku, ponovo se prihvatio posla među američkim i kanadskim Hrvatima, a „usput“ je i predavao na sveučilištu u Cromwellu. Tek nakon uspostave samostalne Hrvatske samo je nakratko posjetio domovinu i svoj zavičaj, ali se vratio u SAD i tamo uskoro, već 23. svibnja 1993., umro u Philadelphiji.
Takvomu, na brzinu i ukratko prikazanomu životopisu toga našega „domoroca“, koji je za duga života najmanje proživio i djelovao „doma“, među svojima, sa svojima i za svoje, valja s priznanjem dodati da nije nestao bez traga. Ostali su brojni njegovi tekstovi - ne malo njih ima i trajnu vrijednost - razasuti mnogim časopisima i tu i „vani“, koje bi vrijedilo prikupiti. Nešto je lakše sa samostalnim djelima, onima izdanima u obliku knjige. Osim spomenute disertacije - podsjetimo se: Radnici u pokretu (strike) s etičkoga gledišta s naročitim obzirom na domaće prilike (1940.) - ne smije ostati zaboravljen prijevod „socijalnih“ enciklika Rerum novarum Leona XIII. i Quadragesimo anno Pija XI. u knjizi Socijalni katolicizam (1942.) koje su bile polazište njegova rada i učenja. Slijedila je Jeruzalemska Majka Božja na Trškom vrhu (1943.), pa Samoubojstvo kao moralno i socijalno pitanje (1944.) - sve u Zagrebu. U tuđini je izdao Junačka žena Blažena Djevica Marija (London 1971. i, prošireno, Varaždin 1991.), zanimljivu zbog mnogih autobiografskih i memoarskih podataka. Preveo je i knjigu Antona Kneževića Iz prošlosti hrvatskoga naroda, znatno je proširio i izdao kao The Croatian Nation. A Short History (Philadelphia, 1990.) te njom u ono prijelomno doba mnogim Amerikancima, a i drugima, dao mogućnost za razumijevanje onoga što se na našim prostorima tada događalo.
Moglo bi se još mnogo o dr. Hraščancu, ali - prostor kaže „dosta“!

P.S. Nismo još ni “Vuzma zbavili“, a već čujem da se na nadležnim mjestima misli na - Porcijunkulovo! Zar nas to netko uporno uči da Čakovčani i Međimurci nemaju (dobre !) tradicije i da moraju prihvatiti - koju? čiju? - gramatiku po kojoj će zamalo govoriti i Nikolovo, Barbarovo, Anovo, pa onda i ženovo, djevojkovo, curovo i sve ostalo takvo?! Ma, dajte, molim vas!

Izvor: 3075