I sudovi imaju svoju prošlost

Jedna stara izreka, starija od ljudskog pametara, a nedvojbeno zasnovana na dugom iskustvu tko zna koliko kojih i kakvih ljudi, kaže da narod ima takvu vlast kakvu zaslužuje. Bez ikakvih aluzija na neku ili nečiju određenu vlast, najmanje pak na našu bilo kojega stupnja, u ovoj Sitnici želim samo svratiti pozornost onih koje to (možda) zanima na stanje kakvo je u jednom dijelu te vlasti na našem području bilo prije - samo “sitnice” od - stotinjak i još nešto godina, tamo negdje na kraju devetnaestoga i na početku dvadesetoga stoljeća, kad se sav svijet uvelike mijenjao.

Suprotno od općeg mišljenja, vlast nije samo pravni pojam. Prema jednoj od najkraćih i najjednostavnijih te zato nepotpunih definicija, ona je ukupnost oblika upravljanja državom i drugim administrativno-upravnim mehanizmom ili, još kraće i općenitije, mogućnost za upravljanje nad kim ilii čim. Ne kanim - ni ovdje ni drugdje - baviti se smislom i sadržajem takvih “mudrosti”, nego upozoriti na činjenicu da je vlast u svakoj dobro ustrojenoj državi - i naša je takva! - sama u sebi ili sama po sebi podijeljena na tri dijela ili čini neko trojstvo. To su zakonodavstvo, izvršnost i sudstvo. Ponavljam: ne kanim se baviti samostalnošću svakoga od njih koja je, ipak prožeta samostalnošću drugih dvaju dijelova iste, jedinstvene vlasti, nego samo upozoriti da se u javnosti mnogo vremena, riječi, snage i novca posvećuje - čitaj: troši, ponekad i uzalud! - svemu što spada u organiziranost i djelotvornost zakonodavne i izvršne vlasti, a sudska strana kao da, svakako s nepravom, stoji po strani ili pomalo u pozadini onoga što javnost zanima.

A i u tome dijelu vlasti događa se sve ono što i u drugim dvama, a može se kratko reći kao promjene postojećega i onda promjene (katkad  tek stvorenih) promjena, nerijetko radi učinkovitosti kojoj pravo ime počinje sa “š”, pa se sudovi namještaju i premještaju, recimo, iz Čakovca u Varaždin ili obrnuto i tako dalje.

Sve me to potiče na pogled u prošlost o kojoj najnoviji podaci govore da su prije stotinjak i još podosta godina u Čakovcu postojali kraljevska zakonodavna  stolica i kotarski  sud,  a rješavanje predmeta  pravosuđa  provodio je ured pročelništva do kraja 1871. godine, i to pod zakonskom nadležnosti gradske  županije, što je, svakako kuriozitet ilitiga neobičnost svoje vrste, ali ne u pravno-sudskoj ili sudsko-pravnoj struci. Kraljevski kotarski sud - sve su državne ustanove tada bile “kraljevske”, bez obzira na to koliko je tadašnji mađarski kralj, utjelovljen i fizički spojen s osobom austrijskoga cara, uopće znao za taj sud negdje na samom rubu uže Mađarske – “Kraljevski kotarski sud”u Čakovcu, dakle, kao jedan od triju takvih (uz Prelog i Štrigovu) u Međimurju, bio je od svojega osnutka sredinom devetnaestoga stoljeća smješten kao stanar u dvorcu grofa Feštetića ili današnjem Starom gradu, jednako kao što je tamo svoj prvi smještaj našla i Kraljevska muška učiteljska škola (u doslovnom prijevodu Mađarski kraljevski državni zavod za obrazovanje muških učitelja). No, uprava vlastelintva - sam grof, kad je i bio ovdje, boravio je u novom dvorcu u Pribislavcu - otkazala je Sudu gostoprimstvo (čitaj stanarstvo) u dvorcu, pa se on 1. svibnja 1888. preselio u jednu drugu, također grofovu kuću u mjestu. Stalni pak smještaj u novoj zgradi, namijenjenoj baš i samo njemu, dobio je tek 1. siječnja 1903. u današnjoj Ulici Ruđera Boškovića i otada, bez obzira na strukturne i sve druge promjene koje su zahvaćale i još uvijek zahvaćaju naše sudstvo, tamo je - ma ne, oprostite na izrazu, stolica, nego - sjedište suda, ponovo bez obzira je li “općinski”, što nije, “kotarski”, kakav više nije, ili “županijski”, kakav bi u odnosu prema drugima treba biti.

P.S.1  Savjest mi ne da mira jer sam gore navedeni citat slijepo - što za nas nekadašnje školarce još uvijek znači samo doslovce - prepisao iz jednoga “izvora” prepunoga takvih nerazumljivosti, da ne kažem i nešto drugo. Ispričavam se i nadam se de će biti mogućnosti i prrigode da to ispravim.

P.S.2  Tek što sam prije samo dva tjedna na ovome mjestu spomenuo pedesetu obljetnicu pojave bureka i u Čakovcu, pa u vezi s tom novošću u našem klasičnom, tj., staromodnom i zaostalom domaćem jelovniku, podsjetio na jednaku obljetnicu podizanja i otvaranja više kioska i buregdžinica u različitim dijelovima grada, a među njima po mnogočemu posebne i istaknute kafeterije Centar - sada Cveka - u zgradi Centar, usred samoga centra, samo dva dana potom, njezini su i redoviti i neredoviti posjetitelji, željni malo odaha uz gutljaj kave i zalogaj kolača, nosom udarali u njezina neočekivano i nenajavljeno zaključana vrata, zatim pomalo zbunjeno pogledavali na uru, najprije onu na svojoj ruci, pa onda, radi provjere, onu na tornju - kako bi tek bili zbunjeni da su mogli vidjeti i onu na Trgu Republike s četiri različita vremena!!  pa tek onda zapazili list papira zalijepljen s unutarnje strane stakla na vratima, s jednom jedinom riječju: ZATVORENO. Malo neobično za popularan lokal usred najmanje devet kafića s manjim ili većim terasama u neposrednoj blizini toga jednoga i jedinoga bez terase, a u svakom slučaju najstarijega, ako mu se možda ne mogu i drugi superlativi pripisati.

Ne bih se osvrtao na to da do mene nije došao ozbiljan prigovor da sam kraj toga kafića ja izazvao njegovim spominjanjem u ovoj kolumni!!! Očekujem zato optužbu da sam ja kriv što su, naprimjer, ban Jelačić i Petar Zrinski završili kako su završili! Baš svašta od onih od kojih se tomu ne bih nadao!!